GRB st Baner PD

   TEHNIČKI PODACI O PUTU

Početna visina puta

173 m

Kumrovec

Najniža točka puta

160 m

Zlatar Bistrica

Najviša točka puta

394 m

Vinagora

Završna visina puta

191 m

Marija Bistrica

Duljina puta

76,4 km

 

Daljinomjer:

Granični prijelaz Razvor

Staro selo Kumrovec

1 km

 

Ivanić Miljanski – Kapela sv. Ivana apostola

9,8 km

 

Raskrsnica za Veliki Tabor

11,2 km

 

Desinić – ŽC sv Jurja

13,6 km

 

Vinagora - ŽCPohođenja Blažene Djevice Marije

20,0 km

 

Sopot – kapela sv. Mihaela

24,2 km

Pregrada – ŽC Uznesenja Blažene Djevice Marije

 

26,5 km

 

Valentinovo - Dvorac Bežanec

3,3 km

 

Svedruža - Kapela sv. Josipa Radnika                   

5,6 km

 

Svedruža – Kapelica kristovog raspeća

6,5 km

 

Petrovsko – ŽC sv. Petra i Pavla apostola

11,2 km

 

Krapina – Samostan i crkva sv. Katarina

14,6 km

 

Krapina – ŽC sv. Nikole biskupa

15,6 km

Trški Vrh - zavjetna crkva Majke Božje Jeruzalemske

 

16,6 km

 

Radoboj - ŽC Presvetog Trojstva

3,1 km

 

Kuzminec - Kapela sv. Marije Magdalene               

7,4 km

Mihovljan - Župna crkva sv. Mihaela Arkanđela           

 

10,4 km

 

Sutinske Toplice - Kapelica Blažene Djevice Marije   

3,9 km

 

Veliki Komor - Kapela sv. Benedikta                        

5,1 km

Mače – ŽC Bezgrešnog Začešća Blažene Djevice Marije

 

8,2 km

 

Lovrečan – kapela sv. Lovre

6 km

 

Zlatar Bistrica – ŽC

7,2 km

 

Tugonica - kapela Sv. Križa

11,1 km

 

Marija Bistrica  - dvorac Hellenbach

12,5 km

Marija Bistrica – Majka Božja Bistrička

 

14,1 km

Ukupna daljina

 

76,4 km

                       KONTROLNE TOČKE PUTA
  • KT 2-1 Kumrovec
  • KT 2-2 Desinić
  • KT 2-3 Pregrada
  • KT 2-4 Krapina
  • KT 2-5
  • Mihovljan
  • KT 7 Marija Bistrica

ZANIMLJIVOSTI UZ PUT

Put br. 2. KUMROVEC-PREGRADA-KRAPINA-MARIJA BISTRICA

Opis puta

Zapadni smjer Marijanskog hodočasničkog puta iz Slovenije čiji krak uz državnu granicu  i rijeku Sutlu dolazi do međunarodnog graničnog prijelaza Bistrica ob Sotli/Razvor nastavlja svoj put u Hrvatskoj do Marije Bistrice.

Odmah poslije graničnog prijelaza dolazi se do raskrsnice putova čiji lijevi odvojak vodi pored obnovljene kurije Razvor prema Zagorskim Selima. Na raskrsnici nalazi se i informativna tabla Marijanskog puta i prva kontrolna točka oznake KT 2-1.

Put nastavljamo desnim odvojkom ceste pored napuštenih nogometnih terena kroz naselje koje se priljubilo uz lijeve pitome obronke doline Sutle. Desnim dominiraju grube kamene gore Kunšperka sa crkvom na Svetim gorama. Na raskrsnici putova br.2 i br.4 kod  drvoreda javora, skrećemo u aleju koja je i zapadni ulaz u Staro selo Kumrovec te pored ulaza u selo skrećemo desno u Mlinarsku cestu. Prolazimo pored potoka u dugačkoj kotlini prema Donjem Škrniku. Cesta polako uspinje, nekoliko puta prelazi na drugu stranu potoka te nas do vodi do područja općine Zagorska Sela. Tu je i prvi ozbiljniji uspon u naselja s prekrasnim starim kućama, živopisnim vidicima na gospodarstva, crkvice i dvorce. Cesta nastavlja naseljem Brezakovec, gotovo po samom vrhu brežuljka, ulazi  u šumarak pa onda  u naselju Pušča gdje se opet otvaraju široki vidici. Na tom putu više je raspela krajputaša, nekoliko kapelica i bezbroj crkvica u širokom vidokrugu. Nailazi se na više raskrsnica putova, no treba stalno ići vrhom brežuljka bez skretanja u nizinu sve do kapele iznad vinograda u Ivanić Miljanskom od kuda se pruža pravi vatromet ljepote na sve strane. Vidici su to od kojih zastaje dah. Crkvice i dvorci na pitomim brežuljci na sve strane. Odmah iza kapele treba skrenuti oštro u lijevo i slijedi vožnja pored vinograda pa spuštanje kroz šumu sve do ceste koja povezuje Miljanu i Desinić. Nekoliko metara dalje od te raskrsnice je nova sa cestom koja vodi do kapele na vrhu Huma Košničkog   na lijevom brežuljku i do prekrasnog zdanja dvorca Veliki Tabor koji poput kraljevske krune stoji na desnom brežuljku. Na toj raskrsnici nalazi se i  informativna tabla sa kontrolnom točkom KT 2-2. Putem koji vodi ispod padine brežuljka sa dvorcem ulazi se uskoro u razigrani Desinić sažupnom crkvom na trgu. Tu je i velika raskrsnica putova. Prvim desnim odvojkom ulazi se u kotlinu koja vodi sve do Tuheljskih Toplica, a slijedeći kojim mi nastavljamo vodi u valovito područje prema Pregradi. Već na slijedećem raskršću skrećemo lijevo u kotlinu potoka cestom koja vodi na Desinić Goru. Uskoro počinje uspon pa se otvara pogled natrag prema Velikom Taboru i na Desinićku kotlinu. Na vrhu uspona na raskrsnici skrenuti treba desno te uskim putem prolazimo šumom gdje nailazimo na manje skupine seoskih gospodarstava na području Male gore. Taj idilični prizor uvodi nas u tipični zagorski krajobraz sa stotinama razigranih brežuljaka. Na jednom takovom se nalazi i crkva u Vinagori pa slijedi strmi uspon do malog trga u centru naselja. Do crkve na vrhu brda vodi tek nekoliko desetaka metara puta koji otvara vidokrug na sve strane. Naš put nastavlja desno ispod crkve i zidina cinktora. Prolazi se pored kapelice sv. Barbare i mjesnog groblja pa slijedi avionsko spuštanje u nizinu prema Sopotu. Predivan ovaj kraj sa kućama, kletima, vinogradima i voćnjacima ne napušta nas sve do manjeg mjesta Sopota u čijemu je središtu lijepa kapela. Tu je i nova raskrsnica putova. Skreće se lijevo i ubrzo pored puta nailazimo na informativnu tablu sa kontrolnom točkom ovoga puta KT 2-3. Još je jedan brežuljak ispred nas, ovaj put je to Kunagora s  kapelom na vrhu, a onda slijedi lagano spuštanje kotlinu na čijemu se početku nalazi Pregrada sa župnom crkvom na lijepo uređenom glavnom gradskom trgu. Predivan je to ures ovoga kraja. Nas put vodi do kružnog toka sa vodoskokom u sredini i tu nastavljamo ravničarskom cestom pored dvorca Dubrava do dvorca Bežanec u Valentinovom gdje sa ove ceste skrećemo lijevo na cestu koja vodi prema Krapini.  Put uspinje do prijevoja brda sa raskrsnicom na kojoj se može skrenuti lijevo do kapelice u Svedruži, a onda se opet spuštamo u kotlinu Slatine Svedruške. Tu na raskrsnici putova nalazi se pored manje kapelice i informativna ploča. Put odavde počinje vijugavo uspinjati i započinje pravi zagorski splet brežuljaka, kotlina, vinograda, kleti, voćnjaka i zaselaka. U toj razigranoj avanturi dolazi se i do Petrovskog koje sa  župnom crkvom dominira cijelim krajem. Prolazi se pored mjesnog groblja iznad kojeg strši vitki toranj kapelice sv. Benedikt. Naravno, slijedi opet jedno spuštanje i ulazi se na područje grada Krapine. Cesta iznad Krapine u naselju Tkalci također nudi zanimljive vidike, a svakako će u sjećanju ostati slika Krapine sa svojim crkvama, starim gradom i krovovima kuća. Spuštanje u grad vodi nas do samostane sv. Katarine. Stotinjak metara dalje nalazi se i Muzej krapinskih neandertalaca. Bilo da uđemo u grad ili samo prolazimo pored rijeke Krapinice put vodi do župne crkve sv. Nikole i onda dalje na uspon pored groblja do znamenite crkve na Trškom Vrhu. Tu se ispod krošnja kestena nalazi i odmorište pored kojega je informativna tabla i žig kontrolne točke puta KT 2-4. Put nastavlja južnim obroncima Strahinjšćice raštrkanim naseljima, uz vinograde i polja prema Radoboju. Ovo naselje nudi zanimljivu sliku sa župnom crkvom u kotlini što je rijetkost u Zagorju. No, zato ima manju kapelu Majke Božje Lurdskeiznad groblja i pravi biser, crkvu na vrhu Gorjana Sutinskih do koje se svakako vrijedi uspeti zbog očaravajućih vidika na zagorski raj. U centru Radoboja na manjemu trgu nalazi se informativna tabla puta. Vjerojatno više nije ni potrebno spomenuti da se u krajoliku putovanja konfiguracija terena ni malo ne mijenja te se nastavlja niz uspona i spuštanja. Ovaj put to je u smjeru Gornje Šemnice gdje ćemo na novoj raskrsnici putova krenuti prema Novom Golubovcu.  Na tom dijelu puta prolazi se pored kapele sv. Marije Magdalene, a onda još jedno spuštanje u kotlinu ispod Veternice i u Kuzmincu započinje dugačka dionica nizinske ceste u smjeru Mihovljana. Tu je i raskrsnica putova. Onaj iz smjera Lepoglava i ovaj iz smjera Krapine dalje  nastavljaju kao zajednički put br.2 i br. 1B.

Mihovljan je prvo naselje na tom putu. U njegovom centru, na manjem povišenju iznad ceste nalazi se župna crkva sv. Mihaela Arkanđela, a ispod nje, uz cestu je odmorište sa informativnom tablom i kontrolnom točkom puta KT 2-5. Na putu prema Maču prolazi se kroz uski, šumom obrastao klanac u Sutinskim Toplicama. Nekada pomodno kupalište sada je otužno i zapušteno, kao i ruševna kapelica Blažene Djevice Marije  u šumi klanca pored koje prolazimo. No zato ponosno na desnom brdu, iznad kotline koja se otvara po izlasku iz mračnoga klanca, stoji kapela sv. Benedikta u Velikom Komoru. Cesta sad poput smirene rijeke prolazi livadama nizine Mača koje se smjestilo centralno u toj kotlini. Od centra mjesta gdje je uz manju kapelicu i informativna tabla puta, treba proći stotinjak metara do župne crkve Bezgrešnog Začešća Blažene Djevice Marije. Put dalje nastavlja glavnom cestom u smjeru Zlatara, no već na slijedećem raskršću skreće  se u desno i prolazi pored kapelice uz cestu. Ušli smo na uski put poljem koji uskoro skreće u brdo, postaje još uži i strmiji kako se pored starih gospodarstava penje u šumarak. Na vrhu brda ponovno se otvaraju vidici, a put prolazi uz vinograde s bezbroj slikovitih kljeti. Prije samog završnog uspona skreće se sa asfaltne ceste na makadam i onda započinje dugačko spuštanje u Bistričku dolinu. Prvo treba proći 2,5 km makadama od čega je gotovo 1,5 km kroz šumu, a onda se opet otvaraju vidici na nizinu ispred nas. Cesta se probija kroz polja da bi ušla do kapele sv. Lovre u Lovrečanu. Daljnji put prema cilju vodi glavnim prometnim cestovnim pravcima. U Zlazar Bistrici može se skrenuti do novoga zdanja župne crkvesv. Ivana Krstitelja, a onda nastaviti dalje do centra mjesta gdje je postavljena još jedna informativna tabla puta pa prelaskom preko željezničke pruge put nastavlja dalje kroz livade do naselja Tugonica  i kapele sv. Roka. Uz kapelu još je jedna informativna tabla. Nešto manje od 1,5 km dalje prolazi se pored klasicističkog dvorca obitelj Hellenbach na povišenju iznad ceste na samome ulazu u Mariju Bistricu

Daljnjim nastavkom puta gotovo već nema nekih većih iznenađenja osim činjenice da dolazimo do cilja ovoga hodočasničkog puta u Mariju Bistricu gdje se iznad Kalvarije nalazi završna kontlolna točka puta.       (povratak na marijanske hodočasničke pute)

ŽC sv. Katarine Djevice Marije  – Zagorska Sela

Arhiđakon Ivan spominje već godine 1334. župu sv. Katarine u Selih, a današnja crkva je dograđena 1691. godine na temeljima stare te obnovljena 1862. godine kada dobiva današnji izgled. Početkom 19.stoljeća  masivni toranj sagrađen ispred glavnog pročelja crkve mijenja piramidalni završetak pokrivanjem na isti način kao toranj stare zagrebačke katedrale ili bolje rečeno kao toranj s balkonom u Donjoj Stubici i Kraljevcu na Sutli. Iako gledano izvana crkva djeluje masivnom, u unutrašnjosti nas dočekuje ugodan omanji prostor. U bočnoj kapeli Žalosne Majke Božje iz 1742. godine nalazi se vrstan oltar Sedam žalosti Blažene Djevice Marije u rokoko stilu iz 1742. godine, dar Suzane Branjug. Iznad glavnog oltara u niši je barokni kip sv. Katarine nabavljen u Olimlju 1694. godine. U lađi se nalaze još dva pobočna oltara. Na propovjedaonici su barokni kipovi sv. Katarine, sv. Petra i Pavla, a potječu sa starije propovjedaonice iz 1748. godine.Zanimljive su i orgulje iz sredine 19. stoljeća, ukrašene s dva anđela i kraljem Davidom koje se nalaze na manjem pjevalištu do kojega vode vanjske stepenice istočno od glavnog ulaza u crkvu. Orguljama je neophodna obnova.   (povratak na opis puta)

Staro selo Kumrovec

 

U novije je doba Kumrovec poznat kao rodno mjesto Josipa Broza, predsjednika propale Jugoslavije. Vođa jugoslavenskih komunista rodio se  07. svibnja 1892. godine i već drugi dan kršten u župnoj crkvi u Tuhlju. Oko rodne kuće Josipa Broza Tita formirao se Muzej „Staro selo“, a rekonstrukcija Kumrovca kojemu se htjelo vratiti izgled starog sela potkraj 19. stoljeća bio je dugotrajan posao. Najobimniji radovi izvedeni su u razdoblju između 1979. i 1985. godine kada se uz rekonstrukciju postojećeg, grade i nove zgrade u središtu naselja. Zahvaljujući tome danas je Kumrovec jedinstveni muzej na otvorenom kojega je svakako vrijedno posjetiti.   (povratak na opis puta)

Kapela sv. Ivana  apostola  – Ivanić Miljanski

Kapela na osamljenom brijegu, okružena je šumarkom te vinogradima s južne strane. Do jednog od najstarijih sakralnih objekata zapadnog dijela Zagorja treba krenuti od župne crkve u Zagorskim Selima sjevernim vrhom brežuljka kroz jedinstveni okoliš prekrasnih živopisnih starinskih kuća i seoskih imanja. Ova je jedan od najljepših panoramskih putova ovoga dijela Zagorja. Proljetno zelenilo brežuljaka ili jesenje šarenilo šumaraka ukrašeno živopisno obojanim drvenim kućama plavom bojom te čitav niz crkvica  na okolnim bregima ostaju u našim mislima još dugo nakon obilaska pa kad se na večer zatvaraju umorne oči u nama još poput krijesnica blješte te slike. A kad upijemo svu ljepotu starinske kapele i pogleda koji se od tuda pruža na dvorac Veliki Tabor, na crkve u Vinagori, Humu Košničkom, Sutlanskoj Poljani pa sve do kapele u Risvici, na dvorce i crkve susjednih slovenskih brežuljaka, osjeti se sva ljepota hodočašća. Kapela sagrađena na ovoj dojmljivoj lokaciji se prvi put spominje 1639. godine, a može se datirati u sam kraj 15. stoljeća. Kapeli pripada posebno mjesto u nizu gotičkih crkvi Hrvatskog zagorja jer je u njoj kod obnove otkriveno najkvalitetnije zidno slikanje u osvit renesansnog razdoblja sjeverozapadne Hrvatske koje održavaju zakašnjeli utjecaj internacionalne gotike. Jednobrodna barokizirana građevina s nižim i užim gotičkim svetištem građena je od kamena i učvršćena ugaonim kvadrima. Toranj s kapom baroknog oblika podignut 1694. godine izdiže se iz glavnog pročelja. Dio inventara je iz ranog baroka. U kapeli su dva pokrajnja oltara, dio propovjedaonice i orgulje u vrlo lošem stanju. Malo se zna o najranijoj povijesti ove jednostavne jednobrodne kapele čije zidne slike referiraju na krug koruške radionice slikara Friderika i njegovog sina Janeza Ljubljanskog. Kapela je izvorno bila oslikana i izvana. Sačuvani su samo dijelovi fresaka sv. Kristofora na južnom zidu te prekrasne unutarnje zidne slike sv. Ivana koje ponovno izviru na dnevno svjetlo započetom restauracijom unutrašnjosti kapele. Kod radova se otkrilo da je kapela zapravo u slikama posvećena Ivanu Krstitelju pa to govori da su se ovdje slavila oba Ivana. Tako je to bio povod da se ponovno obnove običaji paljenja krijesa koji su vezani uz blagdan sv. Ivana koji je prvi značajniji blagdan u ljetnoj polovici godine.   (povratak na opis puta)

Kapela sv. Marije Magdalene   – Hum Košnički

 Skromna trošna kapela, obnovom je zablistala u punom sjaju kako i priliči kapeli smještenoj na jednom od najljepših vidikovaca na ovome području. Smještena je sjeverozapadno od Desinića, poviše Velikog Tabora.. Uzbuđenje s dodirom ovoga prostora pojačava nezaboravan pogled na valovito more bezbrojnih brežuljaka sa desecima crkvi te impozantnim Velikim Taborom na valu proplanka ispod nas. Na ovakvim mjestima prestajemo se pitati zašto su crkve građene na često nepristupačnim lokacijama. Slika nadnaravnog savršenstva okoliša nameće jasan odgovor. Crkva na ovome mjestu prvi se put spominje 1678. godine u kanonsjkim vizitacijama. Unutrašnjosti  kapele popločene velikim kamenim blokovima uglavnom je barokni inventar kojemu hitno treba obnova. Glavni rokoko oltar Marije Magdalene je iz 1771. godine, a pobočni oltari sv. Vida i sv. Antuna padovanskog su kasnobarokno-klasicističkog stila. Propovjedaonica je iz 1753. godine. Trošne orgulje, prvotno smještene u župnoj crkvi sv. Ane, potječu iz 1763. godine, a rad su orguljala Raspara Mitterreittera. Svakako treba spomenuti i drveni luster, te oslik sačuvan s južne strane pročelja crkve te nanovo obnovljen toranj. A ono po čemu će nam crkva ostati usjećanju svakako jesu stupovi sa stiliziranim opletom vinove loze.  (povratak na opis puta)

Veliki Tabor - Desinić

 

Zidine impozantnih dimenzija na vrhu uskog i dugačkog zaravanka brijega dominiraju cijelim ovim prelijepim krajem dajući mu impresivnu sliku koja se teško zaboravlja. Veliki Tabor spada među najljepše i najočuvanije spomenike srednjovjekovne fortifikacije-stambene arhitekture Hrvatske, ali i ovog dijela Europe. Dvor ima još i danas svoj bunar, kapelicu i zvono. Prvi spomen naziva Tabor «Thabor aliter Wrbowicz» je zabilježen godine 1497. Od 1511. godinena dalje  isprave razlikuju dva tabora - Veliki kraj Borovca i Mali kraj Klenovca. Veliki Tabor «Naghthabor» prvi put izričito je spomenut u jednoj ispravi iz 1513. godine. Za Veliki Tabor je nekoć upotrebljavan i još stariji naziv Vingrad koji u narodu ovoga kraja ni danas nije zabor avljen. U 12. stoljeću sagrađena je peterokutna kula, a ostale polukružne kule koje daju punu ljepotu ovom zdanju građene su u 15. i 16. stoljeću sačuvavši kasnogotičke oblike arhitektonske kompozicije. Usprkos dogradnjama i pregradnjama, osobito u 17. i 18. stoljeću kada se srednjovjekovna utvrda pretvarala u dvorac, Veliki Tabor je očuvao kasnogotičke oblike i arhitektonsku kompoziciju. Jezgru dvorca čini peterokutna građevina prstenasto opkoljena zidovima i kulama, formirajući unutrašnje dvorište nepravilnog oblika. Peterokutna jezgra je najstariji dio dvorca koji je uvijek služio prije svega za stanovanje, a tek onda za obranu. Prvotno je imala samo dva kata i iz tog najstarijeg vremena potječu gotički prozori i kameni dovratnik u unutrašnjosti. U renesansno doba dograđen je treći kat. Vanjski plašt dvorca, koji obavija peterokutnu jezgru, načinjen je od četiri kule, zidova, galerija i prostorija građenih tijekom nekoliko stoljeća. Dvije zapadne kule, tlocrtno u obliku polukruga, postavljene su za obranu peterokutne jezgre. Obje kule imaju u svakoj etaži po jednu prostoriju, od kojih donja ima strijelnice, a gornja prozore. Na vijencu kule bliže današnjem ulazu očuvani su klesarski znakovi iz kasnogotičkoga doba. Gornji katovi dvorca su širi, jer su sagrađeni na kamenim konzolama. Sve konzole nisu nastale u isto doba, pa imaju različita oblikovna i konstruktivna obilježja. Iznad ulaza u dvorac stoji grb Ratkaja (zdenac s koloturom), a lijevo od njega nečitak grb, vjerojatno kasnijih gospodara Thuguta. Dvorac površine oko 3340 kvadratnih metara bilo je u vlasništvu grofova Celjskih. Pogibeljom Ulrika Celjskog izumrla je i obitelj Celjski pa grad mijenja više vlasnika od kojih su najznačajniji grofovi Ratkay koji su dovršili izgradnju dvorca pa on dobiva današnji oblik, zatim grof Tugutha, zagrebačka braća Grunvald i veliki hrvatski slikar Oton Iveković koji je jedva uzdržavao dvorac. Zbog bolesti je napustio Veliki Tabor i preselio se 1935. godine u rodni Klanjec, gdje je nakon četiri godine umro. Ivekovići su prodali Veliki Tabor 1938. godine u bescjenje banskoj upravi, ali ga nijedan odsjek te uprave nije htio preuzeti, pa ga je banska uprava dala časnim sestrama reda kćeri milosrđa iz Blata na Korčuli, koje su za vrijeme Drugoga svjetskog rata liječile partizane, a nakon rata do 1950. godine brinule se o šezdesetoro djece koja su ostala u ratu bez roditelja. Ni tada, a ni do nedavno Veliki Tabor nije našao prave gospodare. Godinama je propadao jer ga entuzijazam zaljubljenika, zavičajna zbirka i povremene izložbe nisu mogle očuvati, a sada obnovljen opet obasjava ovaj kraj. U dva gornja kata najmanje južne kule smještena je Kapela sv. Ivana potkraj 17. ili u 18. stoljeću i pritom vjerojatno napuštena stara kapela u peterokutnoj jezgri. Drveni toranj iznad kapele postavljen je u 19. stoljeću.  (povratak na opis puta)

ŽC sv. Jurja – Desinić

 

Nezaboravan je pogled kada se u Desinić ulazi kotlinom iz smjera Velike Horvatske. Igra zagorskih brežuljaka ovdje dolazi do punog izražaja pa se vidici otvaraju i zatvaraju poput kulisa kazališne predstave. Izmjenjuju se pogled na kapelu u Ivaniću Miljanskom, pa kapelu u Humu Košničkom, pa crkvu u Desiniću ili onu na Vinagori, a cijelo to vrijeme monumentalne zidine dvorca Velikog Tabora su glavni motiv koji osvaja svojom ljepotom u tom valovitom moru zelenila. Crkva na ovoj lokaciji prvi se put spominje 1590. godine kada kralj Rudolf dozvoljava održavanje godišnjih sajmova oko crkve «s Georgi» i kapele «s Annae in Desinych». Na mjestu današnje crkve bila je 1639. godine podignuta, a 1676. godine proširena prva barokna crkva koju je zamijenila sadašnja trobrodna neogotička crkva sagrađena 1902. godine po projektu Josipa pl. Vancaša. Crkva ima poligonalno svetište do kojeg je sakristija, a pobočne kapele tvore tlocrt u obliku križa unutar kojeg je minimalno zadržano gotičkog zida. Očuvano je nešto više baroknog zida, barokne kapele i trideset metarski toranj. Zvonik s visokom zašiljenom kapom ima biforu, galeriju za ophod i satove. Crkva djeluje prostrano, a tome pridonose i veliki oslikani prozori. Na glavnom se oltaru nalazi kip sv. Jurja te još kipovi slavenskih apostola Ćirila i Metoda te sv. Petra i Pavla. U južnoj lađi se nalazi oltar sv. Antuna Padovanskog nabavljen u Tirolu 1912. godine, a u sjevernoj lađi zavjetni je oltar Srca Isusova s kipovima sv. Roka i Antuna pustinjaka. Zanimljiva je drvena propovjedaonica iz 1939. godine s likovima četvorice evanđelista i Isusom Dobrim pastirom s zagorskim škrlakom na glavi umjesto palestinskog rupca. Na prostranom koru su iz 1907. godine orgulje majstora Brandla iz Maribora s 22 registra i dva manuela. Ispod crkve je kripta u kojoj počivaju neki članovi obitelji Ratkaj, a u južnoj lađi, nasuprot oltara sv. Antuna sačuvan je reljefni epitaf Petra II Ratkaja koji je poginuo u borbi s Turcima 1568. godine. 200 m južnije od župne crkve, nalazi se kapela sv. Ane. Na ovoj lokaciji kapela se prvi put spominje 1590. godine, a sadašnja je s uklesanom 1838. godinom na zidu jedna od rijetkih građevina romantičkog stila na sjeveru Hrvatske. Zvonik na glavnom pročelju građen je «na preslicu» što je rijetkost u Hrvatskom zagorju. U kapeli je skromni klasicistički oltar sv. Ane, a na zidu svetišta vrijedni su manji barokni kipovi. Vlasnik srednjovjekovnog dvorca Veliki Tabor, bisera hrvatske kulture, slikar Oton Iveković naslikao je pet zidnih slika - “Posljednja večera”, “sv. Ćiril”,  “sv. Metod”, “bl. Augustin Kažotić”, “sv. Jeronim” koje su sve redom u lošem stanju i potrebna ja restauracija kao i samoj kapeli.  (povratak na opis puta)

ŽC Pohođenje Blažene Djevice Marije – Vinagora

Crkveni kompleks neuobičajenog izgleda gledano iz daljine, smješten je zapadno od Pregrade, iznad naselja na platou visokog vinorodnog brežuljka s kojeg se širi nezaboravan pogled na valovit zagorski krajolik. Crkva uklopljena u razigranu konfiguraciju terena svojom je masom legla u prirodnu okolinu i nastavlja rast brijega te dominira okolnim brežuljcima, a po svojoj lokaciji je župna crkva sagrađena na najvišoj  nadmorskoj visini u Krapinsko-zagorskoj županiji. Zbog malog prostora na vrhu brijega oko crkve je tijesno priljubljen cintor s trjemovima i arkadama čiji su lukovi, tipičnim za proštenjarske crkve, otvoreni prema crkvi. Kapele sv. Roka zaštitnika od kuge i sv. Florijana zaštitnika pivara, bačvara, vojnika i vatrogasaca, u obliku su cilindričnih kula uz glavni ulaz tako da iz daljine cijeli sklop djeluje kao utvrđenje. Crkva na ovoj lokaciji prvi se put spominje 1639. godine kao kapela župe Desinić, a današnja je uz pomoć obitelji Ratkaj sagrađena 1706. godine, u doba zrelog baroka, kao proštenjarska i hodočasnička. Posvećena je od grofa Adama Ratkaja, biskupa senjskog 1713. godine, a 1780. godine osnovana je župa na ovom području. Crkva s kamenim podom je jednobrodna bačvasto svođena građevina, poligonalnog svetišta uz koje je sakristija. Uz lađu se s obje strane u 18. stoljeću grade bočne kapele sv. Valentina i sv. Trojstva te tvore tlocrt u obliku križa. Barokni toranj sa tri zvona - jedno iz 1607. godine, podignut je 1725. godine uz glavno pročelje. Ima osmerokutan gornji dio i pokriven je kapom s otvorenom lanternom. Svetište je oslikano 1768. godine, a inventar je iz doba baroka i klasicizma. Glavni barokni oltar napravljen je na mjestu starog. Na oltaru iz 18. stoljeća nalazi se vrijedan lipov gotički kip Majke Božje s djetetom iz 1510. godine, rad nepoznata majstora koji je privlačio hodočasnike u staru crkvicu. “Dobra zagorska Madona” obasjana svjetlom koje prodire straga kroz prozor i rastvorenu nišu u kojoj je smještena, uslišala je mnoge vjernike koji su je pohodili. Kip je restauriran 1950. godine, a kasnije je nestručno prebojen. Ispred svetišta uz stijenu sa strane trijumfalnog luka smještena su dva kasnobarokna oltara “Sviju svetih” i “sv. Tri Kralja” koji su nastali između 1830. i 1840. godine. Lijevi oltar “Svih svetih” prije je bio posvećen Blaženoj Djevici Mariji i na njemu je bio smješten kip čudotvorne Madone dok je glavni oltar bio razrušen. Desni oltar “sv. Tri Kralja” spominje se u jednom izvješću još 1664. godine. Današnji klasicistički oltari vjerojatno su rađeni prema tim starijima na što ukazuju pojedine karakteristike u kompoziciji. Obnova u 19. stoljeću osiromašila je njihovu dekorativnu vrijednost. Za razliku od većine kipova Jakova Bizjaka čije su draperije pozlaćene, na ovome je reljefu prisutan višebojni oslik. Dva slično koncipirana oltara, u desnoj pobočnoj kapeli opločenoj kamenom, barokni oltar sv. Valentina i u lijevoj oltar sv. Trojstva, oba iz 18. st. rad su nepoznatog majstora. Propovjedaonica s klasicističkim girlandama potječe iz 1805. godine, a orgulje je izradio majstor Brandl iz Maribora. U svetištu su slike iz 1768. godine te kopija portreta A. Ratkaja iz 1713. godine. U crkvi se nalazi grobnica Sthepana Zagvozde iz 1826. godine te nadgrobna ploča iz 1846. godine.   (povratak na opis puta)

Kapela sv. Mihaela  – Sopot

 

Kapela je smještena jugozapadno od Pregrade, usred naselja, na travnatom platou okruženom kamenim zidom. Za kanonske vizitacije 1664. godine arhiđakona Kupinića utvrđeno je da je crkva “vrlo stara”, a svakako starija od crkve u Vinagori i imala je status župne crkve. Donji dio građen je od velikih klesanica te ima istaknuti kameni sokl kako je to uobičajeno na srednjovjekovnim građevinama. Barokna kapela ima četvrtasto svetište sa susvodnicima do kojeg je sakristija. Uz glavno pročelje je lijepi toranj od klesanog kamena sa satom, šiljastom kapom i prolazom u crkvu. Jedno od tri zvona u tornju je iz radionice Baltazara Gašpara Schneidera koji je radio u Celju u prvoj polovici 18. stoljeća. Unutrašnjost sačinjava skladan ansambl tri oltara iz 17. stoljeća. Glavni je oltar sv. Mihovila arhanđela, ranobaroknog tipa, a pobočni oltari sv. Majke Božje od sedam žalosti i sv. Pavla su iz 1664. godine.  Taj oltar potječe iz kapele sv. Pavla koja je ukinuta 1771. godine. Arhitektura i kipovi su iz posljednje četvrtine 17. stoljeća, a naknadno su im dodana krila s akantusovim listovima. Oltare krase naivno slikane oltarne pale Žalosna Bogorodica, sv. Mihael arhanđel i sv. Katarina iz 17. stoljeća.Od barokne propovjedaonice iz 17. stoljeća na zidu je ostala samo kapa. U kapeli su trodijelne rokoko orgulje s šest registra iz radionice Simona Ottonitschera iz 1767. godine, a koje su ovamo dopremljene iz vinogorske crkve. Restaurirane su 2004. godine. Kapelu je oslikao je zagrebački slikar Ivan Hohnjec 1949. godine.  (povratak na opis puta)

Kapela sv. Lenarta – Kunagora

 

Na osamljenom travnatom proplanku u Vrhima Pregradskim, na brdu niže kojeg su vinogradi s klijetima te šumarak s druge strane, nalazi se ova kapela. Prekrasan pogled na pregradsku kotlinu s jedne strane i brežuljke s vinogradima s druge. Zidano zdanje je u derutnom stanju koje čeka neophodna adaptacija. Nad ulazom u svetište zabilježena je godina 1753. a na južnome ulazu 1754. godina. Sama kapela prvi put se spominje 1687. godine.  Nakon udara groma kapela je pregrađena pod nadzorom Hermanna Böllėa, te joj je 1889. godine dodana nova lađa, ali je i dalje zadržala glavne klasicističke oznake poput zvonika sa šiljastom kapom koji se diže s glavnog pročelja. Jednobrodna kapela ima zaobljeno svetište do kojeg je sakristija. Portal ima dva obla stupa s trokutastim zabatom. Istovjetni portal je i na pobočnom ulazu. Kapela je presvođena baldahinskim svodovima. Glavni je oltar iz 1760. godine dao je podići Gašpar Percaić. Ima flankirunge i kipove iz 17. i 18. stoljeća. Dva pobočna oltara sv. Florijana i sv. Martina su iz  druge polovice 19. stoljeća. Ostali inventar je uglavnom iz 19. stoljeća.   (povratak na opis puta)

ŽC Uznesenja Blažene Djevice Marije - Pregrada

Crkva je smještena u centru grada, glavnim pročeljem okrenuta središnjem trgu, a sa stražnje strane naslonjena na šumske padine Kunagore. Stara poveća crkva s poligonalnim svetištem na lokaciji nešto više današnje crkve, a koju je uništio potres, prvi se put spominje 1334. godine. Nova crkva, koju su gradili štajerski graditelji, blagoslovljena je 1820. godine. Locirana je nešto niže od stare i sa svojim zvonicima odredila je sliku mjesta. Jednobrodna je to klasicistička građevina s primjesama baroknog stila. Ta “zagorska katedrala” najveća je crkva u Hrvatskom zagorju i prvorazredni je spomenik kulture. Na glavnom pročelju s pilastrima u širokom su razmaku dva vitka 45 m visoka tornja sa satovima i šiljatim kapama. Između zvonika je zabat s zidnom slikom Uznesenja Marijina iz 1874. godine. rkveni inventar većim je dijelom iz 18. stoljeća. Zagrebački biskup J. Haulik dao je ovamo dopremiti 1842. godine dio inventara iz zagrebačke katedrale. Glavni je klasicistički oltar tipa tabernakul iz 1844. godine s impozantnom zidnom slikom Uzašašća Marijina, bečkog slikara Zieglera iz 1833. godine. Slika dimenzija 11,50 x 4,40 m, ubraja se među najveće oltarne slike u Hrvatskoj. Posljednji je put obnovljena 1965. godine. Četiri pobočna oltara imaju slike iz sredine 19. stoljeća. Oltar Pregradske Gospe u najudubljenijem dijelu crkve prikazuje Bezgrešno začeće. Oltar sv. Josipa prikazuje sveca u naravnoj veličini. Oltar sv. Tri Kralja postavljen u lijevoj apsidi djelo je bečkog majstora Johana Bayera, a isto tako i oltar Svih Svetih smješten u nasuprotnoj apsidi. Propovjedaonica izrađena u stilu romaničkog historicizma podignuta je 1820. godine. Spomenimo još vrijedne klupe, slike križnog puta izlivene u leguri mjedi i aluminija te veliki luster iz Zagrebačke katedrale. Veliku kulturnu vrijednost imaju prelijepe klasicističke orgulje iz stare zagrebačke katedrale s 40 registara i tri manuela, a izradio ih 1834. godine orguljar iz Pečuha Franjo Focht. Nakon temeljitog preuređenja 1989. godine, jedne su to od rijetkih mehaničkih orgulja u Europi koje su još u funkciji. Smještene su na pjevalište iz 1854. godine koji nose četiri stupa. Na prilaznoj cesti iz smjera Krapinske Toplice nalazi se najveći sačuvani kasnobarokno-klasicistički dvorac Bežanec, sagrađen u 18. stoljeću kao jednokatna četverokrilna zgrada s unutrašnjim dvorištem. Tridesetih godina 19. stoljeća obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u Hrvatskoj.U središtu svih pročelja izdižu se u plohi krova trokutni zabati, a iznad glavnog pročelja je toranj sa satom, uspomena na stare tornjeve dvoraca. Pročelja su raščlanjena pilastrima, ukrašena altanom na glavnoj jugoistočnoj strani te lođama na katu i otvorenim arkadama u prizemlju na jugozapadnoj strani. Dvorišna pročelja su otvorena arkadama. Posjed je bio u vlasništvu grofova Keglević, baruna Kollenbach, baruna Schlaum-Lindena, baruna Ottenfels-Gschwinda, a posljednjih je godina uređen u vrhunski hotel.  U istoj kotlini, a još nekoliko stotina metara bliže Pregrade nalazi se i dvorac Dubrava sagrađen 1321. godine te kasnorenesansni kaštel Gorica izgrađen krajem 16. stoljeća i koji nikada nije bio dovršen. Oba su posjeda također bila u vlasništvu plemićke obitelji Keglević koja seleći u nizinu napušta burg Kostel.     (povratak na opis puta)

Kapela sv. Josipa Radnika   - Svedruža

Na 268 m visokom brijegu s kojeg se pruža pogled na okolne brežuljke okićene vinogradima te drvenim klijetima, sagrađena je nova kapela u tradiciji novije arhitekture ovoga kraja. Do kapele, ali s druge strane ceste, u neuređenom okolišu stup je s zvonom. Da bi došli do kapele treba krenuti od Pregrade prema Krapini te nakon 6,5 km skrenuti lijevo i produžiti još 500 m u brdo.   (povratak na opis puta)

ŽC sv. Petra i Pavla - Petrovsko

 

 Župa koja se prvi puta spominje 1334. godine pod starim nazivom “Konoba” ima za svoje središte crkvu koja je smještena uz rubnu visoravan u naselju, nedaleko od ceste Krapina-Pregrada. Crkva je lijepo vidljiva kad se dolazi iz smjera Pregrade. Prekrasni je ovo kraj i pogled se naprosto topi u ljepoti dokle got oko seže. I svaki put na novo kad se stane na neki od ovdašnjih brežuljaka, otkriva se nešto novo što prije nismo zamijetili. Tek se tu dobije potpuna spoznaja zašto se u Zagorju stalno hoda gore-dolje, zašto su toliko puta opjevani ovi pitomi brežulci. Mjesto se spominje i prije 1334. godine jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi iz te godine mogao zapisati: «ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA». Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17. stoljeća. Tragičnog 28. studenog 1943. u požaru su spaljena 94 domaćinstva i župni dvor sa svim dokumentima i knjigama. Razlog paležu je taj što je neka seljanka tužila ustašama da partizani ne dozvoljavaju da se nosi hrana iz Petrovskog ustašama u Krapinu. Za odmazdu je spaljeno selo, a zahvaljujući krapinskim franjevcima i petrovskom župniku, ljudi su pošteđeni. U Petrovskom su ostali tek ljudi bez prošlosti čija duga bogata povijest ostaje u pepelu. Crkvi sv. Petra, sagrađena je u 16. stoljeću sa stilskim značajkama gotike. Svetište rebrastog svoda završava gotičkim trijumfalnim lukom, a lađa nekad ravnog tabulata sada je zidana bačvasta bolta. Zidovi su oslikani prekrasnim zidnim slikama. Sačuvano je originalno svetište ukrašeno freskama i prekrasnim zvjezdastim svodom. Građeno je od kamena lomljenca te na uglovima učvršćeno ugaonim kvadrima. Iz vana je  pojačano uskim potpornjacima od klesanog kamena koji se ne šire prema dolje već u vertikalnoj liniji  prate rast zida svetišta. Oni više ne nose teret svoda već više služe kao ukrasni element. U prizemlju tornja su velika ulazna vrata, a sa svake strane još po jedna i danas tri koridora vode u crkvu. Crkva je obnovljena 1756. godine kada je i ta gotička jednobrodna građevina barokizirana. Južna kapela je dograđena 1785. godine. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće prigrađena je lađa, a do sada napravljeno je niz pregradnji tako da je teško uočiti izvorni zid. U sakristiju uvodi gotički ulaz. Župnik Martin Funtek je 1756. godine uz obnovu crkve dao izraditi i tri oltara. Glavni oltar elegantni je lijepi veliki dvokatni oltar sv. Petra apostola. Da bi oltar u potpunosti popunio širinu svetišta retabl se naglašeno razvija u valovitoj liniji u širinu s laganim uvijenim središnjim dijelom. Sačuvan je u izvornom obliku, a vjeruje se da ga je izradio zagrebački kipar Antun Reiner. Na sjevernom zidu lađe je izvorno sačuvan oltar Majke Božje koji potječe iz istog razdoblja. Središnji kip je lik Blažene Djevice s krunom na glavi i djetetom Isusom u desnoj ruci. Na južnoj strani lađe nalazi se između dva prozora oltar sv. Valentina koji je izradbom istovjetan gore spomenutim oltarima. Na lijevoj strani lađe, ispod trijumfalnog luka smještena je sadašnja jednostavna propovjedaonica koja se ne uklapa u postojeći bogato ukrašeni crkveni interijer. Unutrašnjost crkve je 1943. godine oslikao  Lovro Silnik. Središnja kompozicija na svodu prikazuje sveto Trojstvo, na zidu trijunfalnog luka je prikaz krista vladara, a u kapelama su slike sv. Josipa i sv. Tereze Avilske. Kor s ogradom neogotičkog stila smješten je na tornju zvonika iznad ulaza u crkvu. Na njemu nema orgulja. Crkva ima i zanimljiv kip, neobična oblika u sjedećem stavu. Kip je to Žalosne Gospe visine 93 cm. Kip potječe iz stare crkve sv. Jošte. Legenda govori da je, kad se ta crkva zbog nemara počela rušiti, netko iz Krapine htio spasiti taj kip i ponio ga prema Krapini. Donijevši ga do potoka koji dijeli Krapinsku od Konobske župe kip postaje neobično težak i nije ga se moglo prenijeti preko potoka. Ostaje tako u kapeli sv. Benedikta, a prije 50 godina donijet je u župnu crkvu. Tako to ostaje jedini materijalni dokaz postojanja nekadašnje velike crkve na nepristupačnom brijegu Prekolje kod sela Podgaj. Sve ostalo su izblijedjela siječanja, obrastao humak kamenja i legende o neobičnom svjetlu koje se javljalo na tom mjestu za vrijeme mladog mjeseca. Južni ulaz kroz koji se nekad s groblja ulazilo u crkvu, a danas je uobičajeni crkveni ulaz, ima veliko lijepo barokno raspelo s Kristovim tijelom duljine 225 cm. Manje raspelo je i na sjevernom ulazu i oba su vjerojatno rad istog kvalitetnog majstora iz 1786. godine.   (povratak na opis puta)

Kapela sv. Benedikta - Petrovsko

 

Kapelu Svetog Benedikta dao je sagraditi 1755/56. godine, župnik Martin Funtek. Potpuno je završena do 1761. godine.Uz južnu blagu padinu do kapele je mjesno groblje koje je tu sa lokacije pored župne crkve po carskoj odredbi preseljeno 1786. godine. Jednobrodna građevina kamenih zidova s polukružnom apsidom, bačvasto nadsvođena sa susvodnicima ima s južne strane dograđen vitki toranj. Zidani dio tornja ima ulazna vrata u malu sakristiju te iz nje u svetište. Danas na tornju nema zvona.. Prvotno je lađa bila dugačka 13 m, ali je zbog velikog oštećenja skraćena s zapadne strane te ostaje bez kora. Crkva je obnovljena 1892. godine zaslugom župnika Vöreša. U kapeli su uz glavni oltar još dva pobočna, oltar sv. Barbare i oltar sv. Jakova. Pod je popločen velikim kamenim pločama.   (povratak na opis puta)

Franjevački samostan i crkva sv. Katarine - Krapina

Zdanje Franjevačkog samostana sa crkvom smješteno iznad rječice Krapinice, sačuvano je u svom izvornom obliku i spada u najvrednije spomenike ranog baroka u Hrvatskom zagorju. Samostan je utemeljen 17. travnja 1641. godine zaslugom gospodara krapinskog kaštela Franje Keglevića i sestre mu Ane Marije Keglević-Erdödy, supruge hrvatskog bana Sigismunda Erdödya. Prvi poglavar krapinskih franjevaca fra Đuro Jagatić postavio je 1640. godine kamen temeljac za novu crkvu. U Hrvatsku su prvi Franjevci došli početkom 13. stoljeća, a ostavljaju trajne tragove svog djelovanja u Krapini. Tu su imali novicijat, studij filozofije, moralne teologije i retorike za one koji su se spremali za svećenike, a imali su i svoje ranarnike i ljekarnike. Crkvu i franjevački samostan je posvetio 24. srpnja 1657. godine zagrebački biskup Petar Petretić, a godina posvećenja upisana je u grb Keglevića na pročelju crkve.Radovi se nastavljaju 1668. godine kada barun Franjo Čikulini daje dograditi kapelu sv. Antuna s oltarom. Model građenja franjevačkih crkava zasniva se na tradiciji jednostavnih dvoranskih crkava koju su u sjeverozapadnu hrvatsku donijeli isusovci i uvode zrelobarokni način povezivanja arhitekture i crkvenog namještaja pa je tako i ovdje vidljiva jednostavnost. Crkva u Krapini koja spada u razdoblje ranog baroka u našim krajevima, jednobrodna je lađa s izdvojenim pravokutnim svetištem i kapelom s zapadne strane. Uz crkvu s istočne strane izgrađen je samostan u dvije etaže s nutarnjim dvorištem. U dvorištu ispred crkve nalazi se barokni stup iz 18. stoljeća s kipom Bezgrješne Djevice koji je u 2005. godini u sklopu renoviranja crkve također obnovljen. Toranj izgrađen nakon požara 1823. godine, uvučen je uz pročelje crkve i kroz njegovo podnožje ulazi se u samostan. Kod njegove obnove 2005. godine u kugli na tornju ispod križa nije pronađena nikakva povelja što je inače pravilo kojeg se crkva drži prilikom obnove. Unutrašnjost crkve sadrži ranobarokne, ali i kasnobarokne oltare. Na vrhu crkvene lađe nalazi se barokni oltar Majke Božje koji potječe iz 1763. godine. Lijepa propovjedaonica ukrašena je biblijskim prizorima te svetačkim likovima Ivana Kapistranskoga i Bernardina Sienskog. Glavni bogato izrezbaren drveni oltar renesansne koncepcije posvećen sv. Katarini, pozlačen je 1713. godine. Taj oltar koji dominira crkvom spada u najljepša dijela svjetske crkvene umjetnosti. U strahu od prodora Turaka na njega je navučena patina. Na atici monumentalnog oltarnog retabla vrijedna je slika Navještenje nepoznatog autora iz 17. stoljeća. Lijevi zid svetišta crkve oslikan je fresko slikama Ivana Rangelera, koje su nanovo renovirane. Oltar sv. Franje, iz istoga je vremena. Oltar Srca Isusova izgorio je 1996., a na tom mjestu napravljen je drugi prema izgledu onog iz 1765. godine. S lijeve strane nalazi se oltar sv. Antuna. U crkvi su 1898. postavljene orgulje iz radionice Josipa Bradla iz Maribora, a sada su tu Hefererove orgulje. U crkvi je grobnica obitelji Keglević kao i nadgrobna ploča Gašpara Bedekovića, a tu je i 1826. godine pokopan ljekarnik Ivan, otac Ljudevita Gaja. Na pročelju crkve nalazi se grb obitelji Keglević. U samostanu postoji rijetka zbirka sakralne umjetnosti i biblioteka bogata rijetkim knjigama pa je 1650. godine crkvena knjižnica proglašena spomenikom kulture. Najznačajnije su “Biblija” tiskana u Baselu 1498. godine, “De exemplis et similituninibus rerum” tiskana u  Veneciji 1499. godine te “Quaestiones de duodecim quodlibet” tiskana u Ulmu 1475. godine.   (povratak na opis puta)

ŽC sv. Nikole - Krapina

 

Crkva je smještena na uzvisini unutar grada, a podno magistralne ceste Krapina-Macelj što remeti tišinu i unutarnji mir crkve. Kad se govori o ovome kraju Krapinsko-zagorske županije na početku treba spomenuti da je još davne 1900. godine Dragutin Hirc napisao možda najljepše riječi posvećene Hrvatskom zagorju i Krapini: « Hrvatsko je Zagorje milovidno, ubavo, pitomo, to je ponajljepša bašća naše domovine, a krapinska dolina u toj bašći ponajljepši cvietak. Tko je putovao zagorskim krajevima ili bilo kojim krajem domovine, a nije vidio mjesta u kojemu je Hrvatu zablistala najsjajnijna zviezda, taj nam neka ne govori o ljepotama domovine. Kadgod sam bio u Krapini, kadgod sam obilazio onim čarnim krajevima, vazda bijah udobrovoljen, vazda sam se zamladio i skinuo po koje težko breme života.» Skinimo i mi pokoje teško breme svojega života i upoznajmo ljepotu koja se ovdje nudi na sve strane. Krapina je tipično zagorsko naselje s tom razlikom što nije smješteno uobičajeno na vrhu brda već se stisnulo u kotlini što mu pak daje posebnu draž, ali na žalost i malu mogućnost širenja pa se s okolnim naseljima na obroncima oko Krapine stapa u jedno gotovo neprepoznatljivo mjesto. No, tu dominiraju dvije velike crkve, sv. Nikole i sv. Katarine u kotlini te jedna još veća Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu, sjeveroistočno od Krapine, a ruševni toranj crkve sv. Tri Kralja jugozapadno na Tkalcima s druge strane više se ne vidi jer se u potpunosti urušio. Krapinska župa se prvi put spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića 06. srpnja 1311. godine. Najstarija je to župa zagorskog arhiđakonata i to još s neprekinutim kontinuitetom i identitetom. Nepoznat je njezin utemeljitelj i točna godina osnutka. Pretpostavlja se da datira još iz 1193. godine, od kada je i prvi pisani spomen Krapine. Rimski žrtvenici Jupiteru i ostaci legionarske poštanske postaje pronađeni u Krapini dokazuju da je u prošlosti ovdje prolazila važna rimska cesta koja je vodila do Siscie (Siska) preko Šćitarjeva i Krapine za Petoviu (Ptuj). Niti jedan od zagorskih gradova ne spominje se prije 1241. godine kada se zbila mongolska provala u naše krajeve. Gradovi Krapinsko-zagorske županije uglavnom su bili raspoređeni u bregovitom području. Stari grad na obronku strmog brijega sjeverno nad Krapinom tek se dijelom očuvao do danas i to kao stambena građevina koja sad dominira naseljem. Iako je cijeli kompleks uvršten u program zaštite spomeničke baštine, još uvijek je to komercijalno neiskorišteno područje. Na lokaciji Staroga grada otkrivena je keramika koja se pripisuje kulturi polja sa žarama. Pronađen je i kameni dvodijelni kalup za lijevanje brončane sjekire te ostaci nastambi. Moguća su još zanimljiva iznenađenja jer sustavnom arheološkom istraživanju ovoga lokaliteta tek predstoje. Županija Krapinska (Comitatus crappinensis) spominje se već u povelji Herceg Bele 1222. godine, kojom se imenuje Petar, knez iz Krapine, glavom hrvatske plemenske župe. Godine 1225. u Krapini stoluje hrvatsko-ugarski kralj Bela IV Arpadović i vodi razgovore s biskupima splitskim i krbavskim o južnim granicama Hrvatske. Hrvatsko-Ugarski kralj Ljudevit I proglasio je 1347. godine Krapinu slobodnim kraljevskim trgovištem. U vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku, u Krapinskoj je utvrdi održano pet hrvatskih Sabora (1598., 1599., 1600., 1605. i 1707. godine). Krapina je često mijenjala svoje vlasnike, najstariji vlasnici su bili hrvatski i ugarski kraljevi, a značajni gospodari ovoga grada bili su kneževi Celjski, obitelji Keglević i Drašković, dok su posljednji gospodari grada bile obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Osnivanjem «Kneippovog lječilišta» 1903. godine Krapina postaje središte zdravstvenog turizma gdje se godišnje lijeći oko 600 pacijenata posebnom prirodnom terapijom. Krapinu je svijetu učinio poznatom, kako tvrdi znanost, prof. Dragutin Gorjanović-Kranberger kada je 1899. godine na Hušnjakovom brdu otkrio ostatke diluvijalnog čovjeka. No, sve se glasnije čuje priča da su nalazište otkrili domaći ljudi i to slučajno kod kopanja pijeska kojim su zidali kuće. A dr. Gorjanović došao je u Krapinu tek četiri godine kasnije, 23. kolovoza 1899. godine, nakon uzastopnih poziva i to usput na proputovanju. Kranberger je tako naišao na najbogatije nalazište neandertalnog čovjeka i svakako je zaslužan jer je istražio i znanstveno obradio nalazište dajući veliki doprinos svjetskoj znanosti o fosilnom čovjeku. Nakon iskapanja, Kramberger je 1906. godine izdao prvu monografiju Diluvijalni čovjek iz Krapine. Iskapanja su trajala šest godina te se špilja u Krapini ubrzo uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka, popularno nazvanog krapinski pračovjekili dedek Kajbumščak. Znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis, ovaj pretpovijesni Europljanin prosječne visine 160 cm, ovdje je našao idealnu lokaciju za život u blizini šume, vode i hrane. Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda i mnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 130 000 godina. Ono je zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj, te uvršteno u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u svijetu. U tijeku je izgradnja novog Muzeja krapinskog pračovjeka, a s time i novo viđenje neandertalskog čovjeka i života na ovome području. Za novi Muzej krapinskog pračovjeka iz Francuske je stigla posljednja pošiljka rekonstrukcija krapinskih praljudi. Dermoplatične rekonstrukcije sedamnaestero likova i životinja činit će najveću dioramu na svijetu te će prezentirati život i kulturu neandertalaca. Riječ je o praljudima dobnih skupina od dvije do 40 godina čije su rekonstrukcije rađene od posebne silikonske mase, s pravom kosom, dlakama po tijelu, pigmentima, borama, a autorsko su djelo kiparice Elisabet Daynes. Rađene su prema odljevima neandertalaca i kostiju iz krapinske zbirke. Svaki od njih ima svoju priču, a tu su lovac, dijete s upalom uha, jedan hendikepirani pračovjek, starica uz ognjište, čovjek koji izrađuje oruđe, žena pod slapom. Na lokalitetu današnje župne crkve u srednjem je vijeku postojala romanička pa kasnije gotička crkva. Stara je crkva nakon mnogih pregradnji zbog statičkih i drugih razloga porušena 1901. godine, a na njenom mjestu je 3. studenog 1901. godine započela gradnja nove crkve po projektu Josipa pl. Vancaša. Bilo je to u vrijeme župnika Stjepana Vukovinskog. Crkva građena po uzoru na staru gotičku crkvu dovršena je 1903. godine kada je i posvećena. Unutar crkve je od stare preostala samo gotički presvođena saristija ispod tornja te niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od 17. do 19. stoljeća. Novčane su priloge za gradnju dali krapinski vjernici i donator grof Ljudevit Kulmer sa suprugom. U crkvi stoji ploča s natpisom: “Crkva ova, u slavu Boga Svevišnjega i na čast sv. Nikole Biskupa, na mjestu prijašnje podignuta vlastitim glavnicama i prinosima područnih kapela B.Dj.Marije Jeruzalemske, sv. Florijana i sv. Triju Kralja te pobožnih darovatelja. Slavno je posvećena od zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića 27. rujna 1903.” Ova neogotička crkva koja dominira krapinskom panoramom ima tri lađe presvođene križnim svodovima. Srednja je zajedno sa svetištem iznutra duga 37 m, široka 9 m i visoka 14,6 m dok su pokrajnje lađe duge 24,7 m, široke 3,5 m i visoke 9,5 m. Toranj je nadograđen u razmjeru s visinom crkve i nanovo je dobio nov pokrov kao i zidnu žbuku. Prelijepe vitraje s imenima darovatelja i likovima svetaca na velikim prozorima, koji crkvi daju puno dnevnog svjetla, izradila je češka radionica C.L.Türcke. U crkvi su 1903. godine ugrađene vrlo vrijedne velike orgulje vrsnog orguljaša Heferera s gotskim ormarom po nacrtu arhitekta Bölléa. Sva tri oltara izvedena su po Vancaševu nacrtu. Glavni je u kombinaciji kamena i mramora, a dva postrana su drveni retabli. Oko crkve je nekada bilo groblje, a na sadašnjoj lokaciji nedaleko od crkve, građani su dobili svoja počivališta od 1859. godine. Crkva je na novo obnavljana više godina i zadnja je obnova završena 2008.  godine uređenje okoliša, ali i same građevine i inventara.    (povratak na opis puta)

Zavjetna crkva Majke Božje jeruzalemske – Trški Vrh

Jedna od najvećih proštenjarskih crkvi u Hrvatskoj udaljena je od župne crkve u Krapini 1 km sjeverno iznad Krapine. Okružena je kućama i perivojem kestena, na prostranom platou 285 m visine. Veliki kompleks na Trškom Vrhu sastoji se od prostrane trobrodne crkve registrirane kao spomenik kulture br. 60, od arkada okrenutih prema crkvenom dvorištu, nadsvođenog ulaza s posebnim prostorijama i savršeno izvedenom cintorom osmerostranog tlocrta u čijem je svakom kutu mala stožasta kula s kapelama Lurdske Gospe, sv. Emerika, sv. Izidora seljaka, sv. Ivana i Pavla mučenika. U smislu cjelovitosti, pokrenutosti i slikovitosti, ovo je najsavršeniji barokni sakralni kompleks u Hrvatskoj.  Tlocrt crkve živo je razveden konkavnim i konveksnim obrisom. Okrugle kule s metalnim kapama u obliku lukovica na šetiri ugla oktogonalnog dvorišta sugeriraju izvana utvrdni karakter, ali se iznutra duž zidova cinktora rastvaraju arkade segmentnih lukova, a oslikani trijem uokviruje prostor predviđen za okupljanje hodočasničkog mnoštva.Uz cintor koji je upisan kao spomenik kulture – prev. 02-474/111-65 je četrnaest postaja križnog puta koje je oslikao Ivan Lovrenčić, rođen u Sv. Križu Začretju 1917., a umro u Zagrebu 2003. godine. Kapela Uskrsnuća Isusova početna je točka od kuda se strmim stepenicama prilazi glavnom ulazu u crkvu, mjestu hodočašća, molitve i nade za tisuće katolika. Kipić Majke Božje je prema predaji donio s hodočašća iz Jeruzalema 1669. godine franjevac laik Joakim (Stjepan) Balagović, član provincije sv. Ladislava. Kasnije je ubijen od Rakoczyjevih ustanika u Pečuhu 30. III. 1704. godine. Kipić je poklonio svom bratu Nikoli, seljaku s Trškog Vrha. U požaru u kojem je izgorjela Nikolinina kuća, kipić je ostao neoštećen te ga on smješta u šupljinu orahovog drveta. Od tada seljaci doživljavaju uslišanja svojih molitvi. Sva brojnija hodočašća prisilila su crkvene vlasti da daju dozvolu za gradnju crkve te je 13. srpnja 1750. godine blagoslovljen temeljni kamen. Crkva je podignuta u vrijeme ekonomskog prosperiteta, nakon predaha od osmanlijskih ratova kada je u sjevernoj Hrvatskoj izgrađeno još pedesetak novih crkvi na tada slobodnom području. Crkvu su izgradili građani i seljaci vlastitim sredstvima i radom kao svoju zavjetnu crkvu te ju je 9. kolovoza 1761. godine posvetio biskup biogradski Stjepan Pucz. Godine 1773. dovršetkom majstorski izgrađenog cintora, zaslugom župnika Nikole Gorupa crkva je potpuno završena te 1777. godine oslikana freskama slikara Antuna Lerchingera, slikara iz Rogaca, čiji rokoko stil pokazuje dobro poznavanje Rangerova načina slikanja. Crkva ima, u duhu kasnoga baroka, jedan od najrazvedenijih tlocrtnih oblika tog vremena. Široka lađa crkve duga 11,5 m i široka 17 m s potisnutim bočnim zidovima i međuprostorima utisnutim u pogledu na svetište i pjevalište pod visokom pandativnom kupolom, koja svođenim slavolucima meko prelazi u prostor svetišta koje je ispod niže kupole. Kupolu podupiru masivni stupovi koji omeđuju konkavni međuprostor pa tlocrtno lađa ima oblik četverolista.  Raščlanjena ploha pročelja nad kojom se izdiže zvonik pokriven lukovicom, završava zabatom nad snažno profiliranim vijencem nad kojim su ukrasne vaze, a prijelaz u zvonik postignut je volutama. Izum ovakve gradnje pripisuje se graditelju Johannu Fuchsu iz Maribora, a gradnju ovog kompleksa izveo je Josip Javornik. U Hrvatskoj je izvedeno svega šest crkava centralne osnove i tako snažne barokne prostorne organizacije, a vrhunac je svakako u ovoj crkvi. Vrhunsko djelo baroka četiri su bogato izrađena oltara kiparskog opusa koji ne zaostaje za onim u Belcu. Glavni oltar izradio je Filip Jakob Straub iz Graza, a 1759. godine darovao ga Josip Jagušić sa svojom suprugom Franciskom Pullay. Oltarom dominira kip Majke Božje Jeruzalemske koji je 1756. godine obložen srebrom. U desnom kutu na prijelazu lađe u svetište je oltar Četrnaest svetih pomoćnika kojeg je 1759. godine darovao Nikola pl. Bedeković-Komorski i njegova žena Franciska Cinderi. Na suprotnoj je strani oltar sv. Križa, dar iz iste godine Josipa Jelačića i supruge barunice Rozalije Vojnović. Pobočni su oltari rad Antuna Merzija, umjetnika iz Rogatca, a oba je oltara pozlatio i obojio slikar Ludvig Heincze iz Varaždina. U središtu lođe je oltar sv. Ivana Nepomuka kojeg je oslikao slikar Franjo Krassing iz Krapine, dar Barbare, udove Završki iz 1760. godine. S južnog sporednog ulaza je oltar sv. Apostola, zavjetni dar krapinskih građana, koji nastaje u radionici nepoznatog majstora iz 1771. godine i kao takav je najkasniji kiparski rad u crkvi. Kipar Antun Merzi izradio je propovjedaonicu s biblijskim reljefima oko 1760. godine, a oslikao ju je slikar Josip Reifner iz Rogatca. Dar je to Nikole Bedekovića i njegove supruge Franciske Cinderi. Znatno starija od baroknog kompleksa je jako oštećena kamena skulptura Madone, nastala oko 1420. godine, a pretpostavlja se da potječe iz gotičke župne crkve u Krapini. Jedne od najljepših baroknih orgulja u Hrvatskoj, izradio je 1761. godine majstor Anton Römer iz Graza, rođen 1724. u Brnu gdje je i izučio zanat. Seli u Graz gdje otvara radionicu, a 1779. godine tu i umire. Na žalost gotovo svi njegovi instrumenti su propali ili prerađeni, a uz one u Varaždinskim Toplicama iz 1765. godine, orgulje na Trškom Vrhu nesumnjivo su najočuvanije i ujedno najveće sačuvano Römerovo djelo. Orgulje mehaničkog sustava sa zračnicama na kliznice restaurirala je 1995. godine radionica Heferer. Na njima je prikazan anđeoski orkestar od četrnaest anđela svirača koji svaki svira svoj instrument, rad Antuna Merzija. Krapinski slikar Franjo Krassnig oslikao ih i pozlatio 1763. godine. Raskošni kiparski ansambl je 1772. godine upotpunjen kasnobaroknim zidnim slikama slovenskog slikara Antoniusa Lerchingera iz Rogateca.    (povratak na opis puta)

ŽC Presvetog Trojstva - Radoboj

 

Kao da prkosi ovdašnjim običajima, jedna od rijetkih crkava u Zagorju smještena je u depresiji, u vlažnoj udolini na rubnom dijelu naselja uz usku vijugavu cestu Krapina-Trški Vrh-Radoboj-Kuzminec. Već prisutnost Kelta na ovome području potvrđuje nalaz zlatnog novčića koji je kopija zlatnog statera Aleksandra Velikog. Slični novčić pronađen je i u Miljani, a u Ravnom Brezju kod Kumrovca pronađen je novčić  s prikazom Zeusa i konja. Preko ovog područja je u rimska vremena vodio put iz pravca Krapine prema Varaždinu. Veći gospodarski, društveni i kulturno-povijesni značaj Radoboj dobiva 1811. godine pronalaženjem sumpora, a iza toga i ugljena. O pronalasku sumpora postoji nekoliko verzija, od toga da su ga pronašli vojnici 1805. godine prilikom mjerenja zemljišta, pa do slučajnog otkrića tamošnjeg seljaka Ambroza 1811. godine koji je vidio da uz zapaljeno granje gori i “zemlja”. “Čudnu zemlju” donio je župniku koji ju je poslao na ispitivanje preko tridesetnika Završkog. Tako tu nastaje jedan od rijetkih europskih rudnika sumpora s originalnom tehnologijom prerade te rude. Stroj za rafiniranje sumpora postaje poznat u svijetu pod nazivom “Radobojski stroj”. U to doba doseljavaju se stručnjaci i rudari iz Češke, Austrije i Slovenije te ostaju i urbaniziraju mjesto. Nakon 1878. godine proizvodnja se naglo smanjila te iza II. svjetskog rata rudnik prestaje raditi, a stručnjaci i rudari odlaze.Radoboj je poznat po jednom od najvećih svjetskih fosilnih nalazišta flore i faune od prije 19 milijuna godina pa je tako preko 1700 nalaza pohranjeno u muzejima od Zagreba do Beča i Londona. Prvi napisi o fosilnim nalazima pojavljuju se već 1829. godine, a 1838. počele su se te okamine i skupljati i sortirati. O rasdobojskoj flori dr. Unger je napisao: «Kada čovjek pregleda sustavno uređen imenik bilinskih ostataka, koji su nadjeni u srednjem sloju radobojskih sumpornih naslaga, bit će se ne malo presenećen naći tamo sasvim drugu vegetaciju, nego je sadašnja u Hrvatskoj … tj. 116 u takove rodove koji ne uspijevaju pod umjerenim podnebljem u Evropi».  Iz ovoga kraja potječe pjesnikinja Sida Košutić, operna diva Ruža Pospiš-Baldani i slikar Antun Švaljek. Župa se na ovoj lokaciji prvi put spominje 1334. godine od kada datira i prvi pisani spomen Radoboja, tada pod imenom Radboa. Današnja crkva koja je prvotno služila kao grobna kapela građena je od kamena lomljenca 1693. (1640.) godine i dobro je orijentirana. Jednobrodna je to longitudinalna građevina s gotičkim svodom u svetištu. Crkva je barokizirana u 18. stoljeću. Sjeverna kapele je dograđena 1721. godine, a južna kasnije u 19. stoljeću. Sakristija je sagrađena u 18. stoljeću na južnoj strani, a uz pročelje je sagrađen toranj u tridesetim godinama  20. stoljeća. U tornju su dva zvona iz 1510. i 1599. godine, izlivena u Ptuju. Crkva je obnovljena davne 1957. godine, a sada se obnavlja krovište uz koje to isto čeka vanjski fasadni ali i unutarnji vrlo oštećen jednostavno obojen dio crkve. U crkvi je nadgrobna ploča Jurja Habjanića iz 1621. godine. Od vrijednog inventara spominjemo: ciborij iz 1621. godine, glavni oltar Presvetog trojstva iz 1721. godine te još dva oltara u bočnim kapelama od kojih je vrlo vrijedan barokni oltar Majke božje Snježne i kalež iz 1747. godine.   (povratak na opis puta)

Kapela  Majke Božje Lurdske - Radoboj

Iznad naselja i mjesnog groblja uz cestu Radoboj-Lepajci na 267 m smještena je lijepa historicistička kapela, udaljena od župne crkve oko 700 m. Jednobrodna kapela sa tornjićem šiljate kape podignuta je 1899. godine na mjestu načašća znakova križa i kaleža u drvu koje su seljaci pronašli kada su presjekli jedno drvo na pola. Kapela je sagrađena po čudesnom ozdravljenju nakon zagovora Majci božjoj Lurdskoj, a uz što se veže slijedeća priča o Antoniji Brozd koja je kip koji se danasnalazi u kapeli donjela iz Lourdesa. Navodno su svi njenu posebnost primjetili kad joj je u četvrtoj godini života umro otac. Ona je uz njegov odar molila i on se podigao i sjeo te tako ostao neko vrijeme na odru. Po odrastanju odlazi u Mađarsku gdje radi kao kućna pomočnica kod obitelji s paraliziranom djevojčicom. Antonija ju vodi u Lourdes i ona je potpuno ozdravila. Roditelji djeteta su Antoniji poklonili kip Majke Božje Lurdske i ona se ubrzo po tome vraća u Radoboj. Po povratku gradi kapelu „na mjestu gdje će je sunce zorom prvu obasjati i gdje će je u smiraj dana pozdraviti njegove posljednje zrake. Antonija Brozd umire 1905. godine i počiva na mjesnom groblju uz kapelu. Kapela je nedavno obnovljena i postala je sa svojom vanjskom propovjedaonicom mjesto okupljanja.    (povratak na opis puta)

Kapela  sv. Jakoba – Gorjani Sutinski ( Očura )

Sjeveroistočno nad Radobojem vidljivo iz daljine kao malena crkva, a kad se uskim putem uz južnu kosinu planine prvotnog naziva Očure, sada Ivančice, popnemo na osamljeni 463 m visok plato brijega, ukaže se jedna od najvećih gotičkih crkva Hrvatskog zagorja, dobre orijentacije. Ta je crkva nekad bila uz živu prometnicu koja se protezala prema Lepoglavi pa je tako kao njen zaštitnik uz sv. Mariju, 1742. godine izabran sv. Jakov, zaštitnik putnika i hodočasnika. Bilo je to poznato bogato opremljeno marijansko svetište koje je sada neopravdano potpuno zamrlo. Samo se jednom godišnje i to na Uskršnji ponedjeljak ovdje zbiva veliko proštenje. Treba doći na taj proplanak i u predvečerje kad sunce polako gasi svoju svjetlost prepustiti se nezaboravnom pogledu na velik dio valovitog zagorja. Jednobrodna građevina čiji korijeni datiraju iz 12. stoljeća rađena je od kamena lomljenca s poligonalnim svetištem križnog svoda i potpornjacima. S obje strane je po jedna sakristija te masivni zvonik uz sjevernu stranu. Crkva se prvi put spominje 1639. godine, a po svodu i ostalim elementima datira se u kraj 14. stoljeća što se zaključuje jer su toranj i sjeverna sakristija građeni istovremeno s crkvom. Južna sakristija sagrađena je 1778. godine.  U početku su patroni kapele bili grofovi Erdödy, a u 18. stoljeću kada se obnavlja inventar kapele, patronanstvo na kapelom pripada obitelji Sermage. U II. svjetskom ratu na crkvu su 1944. godine pale dvije bombe i teško je oštećena te je i danas izvan funkcije. Sačuvan je samo zidni plašt te konzole s počecima rebara u svetištu. Iz prvotnog posvećenja Blaženoj Djevici Mariji iz 1500. godine potječe drveni lipov kip Blažene Djevice Marije visine 125 cm, sada pohranjen u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Barokni su kipovi pohranjeni u župnom dvoru u Radoboju, a dva ključna kamena u Gradskom muzeju u Varaždinu. U svetištu su bila dva sloja fresaka - jedan iz 14. stoljeća, koji se danas više ne može vidjeti te drugi iz 15. stoljeća. Ulomci zidnog slikarstva nazirali su se do 1949. godine. Naporima Restauratorskog zavoda iz Zagreba započeta je obnova kapele, napravljena je rekonstrukcija zvonika te izveden novi pokrov i u potpunosti rekonstrukcija krovišta crkvenog broda, svetišta i sakristije pa je tako spašen arhitektonski vokabular.   (povratak na opis puta)

Kapela  sv. Marije Magdalene - Kuzminec 

Uz cestu Radoboj-Mihovljan, na osamljenoj visoravni, smještena je mala gotska kapela. Sveta Marija Magdalena rodila se u Palestini u Magdali da bi se u mladosti odala razvratnom životu sablažnjavajući mnoge svojim životom. Kada je sama uvidjela dokle je došla, kleknula je pred Isusa i gorko plakala. Isus joj oprašta sve grijehe, a Marija postaje njegova vjerna slijednica. Bila je prisutna kod Isusova razapinjanja na križ, ali i kod njegova uskrsnuća. Svetište nazvano Marijinim imenom spominje se na ovoj lokaciji prvi put 1456. godine. Po nekim izvorima crkva potječe iz 1676. godine, ali po opisima iz vizitacije da se zaključiti da je te godine crkva obnovljena dok se po tipologiji i profilaciji portala može datirati u kraj 15. i prijelaz u 16. stoljeće. Nadograđena je u 17. stoljeću.Jednoprostorna je to građevina od kamena lomljenca s baroknom sakristijom iz 1786. godine i zidnim slikama iz 1777. godine na vanjskom zidu ispod otvorenog trijema s kasetiranim tabulatom sa zapadne strane ispred pročelja. U trijemu je kamena propovjedaonica, a na svetište s trostranim završetkom naslonjena je sakristija. Iznad ulaznih vrata je drveni tornjić usred krovišta kapele.    (povratak na opis puta)

ŽC sv. Mihaela Arkanđela  - Mihovljan

Crkva se nalazi ui naselju uz cestu Mače-Kuzminec. Sagrađena je 1972. godine na kosini brijega iznad glavne ceste, a do crkvenog platoa ograđenog masivnim kamenim zidom vode široke natkrivene stepenic. Mihovljan se prvi put spominje kao župa 1334. godine koja tada pripada čazmanskom kaptolu. Bio je to vlastelinski posjed koji je pripadao Sermagima, a kasnije je ženidbom došao u vlasništvo Schlippenbacha i prodan advokatu Mikuletiću. Iza toga posjed zaposjeda Rakodezay koji je godinu dana bio i hrvatski ban. Od 1862. godine Mihovljan se spominje kao vlastelinski posjed Claudiusa baruna Fiedlera, čiji ostaci starog grada još danas čudesno govore o ljepoti nekadašnjeg življenja. No, sad su to samo ružne ruševine na brdu iznsd naselja.Ovdje je rođen 1691. godine Štefan Fuček koji je za vrijeme svećeničke službe u Krapini napisao reprezentativno dijelo barokne književnosti „Hištorije“Nova je crkva posvećena 1976. godine imenom zaštitnika Svetog Mihaela, boraca protiv oholih anđela koje vodi Lucifer i koji su se pobunili protiv Boga. Crkva je podignuta na mjestu stare gotičke koja je srušena zbog derutnog stanja, a koju su 13. svibnja 1944. godine u napadu na naselje spalili vojnici partizanskih jedinica. Tadašnji župnik Josip Prežigalo uspio je od devastacije spasiti barokne oltare i kipove svetaca. Dio je toga inventara vraćen u novosagrađenu crkvu, a ostatak je ostao deponiran sve do ovih dana kada je zaslugom vlč. Piskača napravljena restauracija. U crkvi su sada uz barokni oltar sv. Tri Kralja, kip Majke Božje, kipovi sv. Josipa, Petra i Pavla te kip sv. Mihaela.   (povratak na opis puta)

Kapela Blažene Djevice Marije  – Sutinske Toplice

Nekad prelijepa kapela na 180 m u kanjonu između brda Strugače i Komora, a pored ceste Sutinske Toplice-Mihovljan, danas je samo ruševina u šumarku.. Udaljenost od župne crkve Mače je 4 km te isto toliko od župne crkve Mihovljan. Imanja Sutinsko, poznato je po srednjovjekovnom kaštelu i ljekovitom termalnom kupalištu koji su izgradili i uredili Henrik Sermage i Adolf Ritter, kasniji vlasnici Poznanovca. Na Ritterovom imanju se u drugoj polovici 19. stoljeća proizvodilo sve što im je bilo potrebno za život, a dio robe se vozio željeznicom u Zagreb na prodaju. Sutinsko se spominje već u 13. stoljeću, a u 15. stoljeću, kada su izumrli njegovi gospodari, pripalo je kralju. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin darovao je Sutinsko 1479. godine Jurju Golcu. Jurjeva kćer Katarina donijela je Sutinsko u miraz plemiću Ivanu Forčiću, porijeklom iz Like. Zbog nevjere, kralj Ferdinand I. 1547. godine oduzima Forćiću Sutinsko i daje ga njegovu rođaku Ambrozu Gregorijancu, vlasniku Medvedgrada, ali još iste godine izgubljena imanja kupuje Forčićev sin Ivan mlađi. Slijedi niz vlasnika od Bedekovića do Sermage. U nekada vrlo živim Sutinskim Toplicama, smještenim u kotlini između brda Komora i Strugače, služila je kao hotelska kapela tadašnjeg kupališta. Prvi pisani podaci o izvorima ljekovite vode potječu iz 18. stoljeća, a prvo kupalište gradi vlasnik izvora grof Sermage 1809. godine. Gradi i kupališnu zgradu te nasuprot nje podiže omanju kapelu s drvenim tornjićem i zvoncem na sljemenu krova. Kapela je posvećena 3. svibnja 1846. godine. Oslikali su je 1906. godine slikari Sirnik i Strobach koji su u isto vrijeme oslikavali i župnu crkvu u Mihovljanu. Zadnji je put kapela obnovljena 1939. godine.   (povratak na opis puta)

Kapelasv. Benedikta – Veliki Komor

 

Visoko iznad kupališta u Sutinskim Toplicama,  osamljenog platoa na 280 m, uz vinograde i klijeti te groblje, smještena je ova barokna kapela. Krenuti treba od župne crkve prema Mihovljanu te nakon 3,5 km kod kućnog broja 1 skrećemo desno u brdo gdje do crkve vodi 1,5 km uskog strmog asfaltiranog puta. Kapela ima četiri oltara, propovjedaonicu i nekoliko kipova iz 17. i 18. stoljeća. Nakon požara početkom 19. stoljeća kapela je jako stradala i temeljitu je obnovu inventara proveo kipar Jakov Bizjak sedamdesetih godina 19. stoljeća. Bizjak je dodavanjem arhitektonskih dijelova oltara i ukrasnih elemenata i zamjenom niza kipova svojima, znatno izmijenio prvotni izgled oltara ove kapele. Ti su oltari dobar primjer Bizjakovih intervencija na baroknim oltarima na kojima poštuje njihovu izvornost, uglavnom dodajući kipove iz svoje radionice. Doživljaju prekrasnog pogleda na Sutinsku kotlinu kao i udaljene brežuljke u daljini upotpunjuje prekrasno nanovo obnovljeno zdanje ove kapele u sjeni starih stabala. Iznad ulaznih vrata koja su smještena u podnožju tornja prigrađenog na pročelju kapele, upisana je 1660. godina kao godina izgradnje ove u sjaj vraćene kapele.   (povratak na opis puta)

ŽC Bezgrešnog Začešća Blažene Djevice Marije - Mače

Crkva je smještena na neznatnom povišenju kotline na 172 m, u naselju koje je oduvijek bilo sjecište prometnih pravaca. Na susjednoj padini brežuljka je mjesno groblje.Crkva je udaljenost od župne crkve u Zlataru 4 km, od Mihovljana 8 km, a od Svetišta Majke Božje Bistričke 15 km. Na prilaznoj cesti iz smjera Bedekovčina nalazi se sadašnje ruševno zdanje dvorca Poznanovec kojeg na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće gradi u kasnobaroknom klasicističkom stilu Petar IV Ivan Nepomuk, sin Petra Sermagea. Crkva u Maču uočljiva je tek na ulazu u naselje kojem prilazimo lijepom alejom kestena i lipe. Župa se prvi put spominje 1444. godine, a jednobrodna gotička crkva s polukružnim svetištem sagrađena je 1574. godine no svoj današnji izgled zahvaljuje mnogobrojnim  pregradnjama u 18. stoljeću. Posvećenje crkve je bilo 1766. godine. Barokizacijom dobiva dvije pobočne kapele, portik te masivni zvonik ispod kojeg je sakristija, dozidan 1758. godine sa strane crkve. Intimnosti crkve u potpunosti pridonosi unutarnja jednostavnost zidova bez fresaka. U crkvi je pet vrijednih  baroknih oltara iz 19. stoljeća te dvije slike Ivana Zaschea iz 1861. Godine. Orgulje s osam registara graditelja Ferdinanda Heferera iz 1887. godine restaurirane su 2001. godine. Vrijedi spomenuti i nadgrobni spomenik s grbom Mojsija Humskoga iz 1584. godine. Crkva je obnovljena i uzorno uređena okoliša kojem sada “smeta” ruševno zdanje starog župnog stana koji je “pod zaštitom” kao spomenik kulture. Za vjerovati je da će se kvaliteta te zaštite stvarno uočiti prije nego se zgrada u potpunosti uruši.   (povratak na opis puta)

Kapela sv. Lovre - Lovrečan

 

Nanovo uređena kapela smještena je usred naselja uz cestu Bedekovčina-Zlatar Bistrica. Uz kapelu se nalazi mjesno groblje. U Blizini ovoga lokaliteta nalazi se posjed Poznanovec. Današnji dvorac u Poznanovcu podigao je vjerojatno sin Petra Troilo Sermage, Petar IV Ivan Nepomuk, a dovršio ga je njihov sin Henrik Sermage. Godine 1851. prodan je dvorac Adolfu pl. Ritteru, koji je uredio perivoj i vodio uzorno gospodarstvo. Posljednji vlasnici Poznanovca bili su Draga Ritter rođena pl. Cvetković i njena djeca Greta i Nikola. Tlocrt dvorca je u obliku slova U s vrlo kratkim bočnim krilima. Dvorcu i perivoju pristupalo se nekad dvjesto metara dugom alejom jablana koja je bila postavljena točno u osi glavnog pročelja dvorca. Svršetak II. svjetskog rata dvorac je dočekao neoštećen s kompletnim vrlo vrijednim inventarom. Među zidnim slikama u prostorijama prvog kata najvrednije su bile one u glavnoj dvorani s vedutama i klasicističkom arhitekturom. Osobito su bile lijepe i vrlo kvalitetne visoke valjkaste peći s urnom na vrhu, bečkog porijekla, ukrašene reljefima iz grčke mitologije. Sav pretežno bidermajerski namještaj, slike, knjige, tepisi, skupocjeno posude i brojni  drugi sitni inventar dvorca nakon rata je raznesen i uništen., a zidne slike, tapete i parket bili su »idealan« prostor za uzgoj pilića poljodjelske farme koja je preuzela brigu nad Poznanovcem. Usprkos popravljenom krovištu dvorac je doživio tragičan i očajan završetak kao ruševan i prazan. Bliže kapele na ravnici ispod ceste nalazi se i dvorac Lovrečan, obitelji Labaš-Breškovečki, a danas se u njemu nalaze poslovne prostorije jedne tvrtke. Vjerojatno jedna od najromantičnijih astronomskih pojava u kolovozu je meteorska «kiša» Perzeida ili u narodu pojava poznatija kao suze svetog Lovre. Svake godine sredinom kolovoza, kada Zemlja prolazi pored orbite kometa Swift-Tuttle, krhotine kometa koje s kometom dijele putanju sudaraju se s Zemljinom atmosferom brzinom do 60 km/s pri čemu izgaraju i na nebu ostavljaju svijetle tragove - meteore. Mi to vidimo kao, što narod kaže, ″padajuću zvijezdu”. Komet Swift-Tuttle obilazi Sunce jednom u 130 godina. Perzeidi, ili suze svetog Lovre, kako ih još zovu, traju gotovo cijeli mjesec, od 23. srpnja do 22. kolovoza. Odakle ime ovom meteorskom potoku? Već je prije navedeno da je radijant meteorskog potoka u zviježđu Perzeja pa otuda i naziv Perzeidi, a koji poznajemo iz grčke mitologije kao sina Zeusa i Danaje te jednog od najvećih grčkih junaka. On je bio taj koji je odsjekao glavu strašnoj Meduzi, koja je svojim pogledom ljude pretvarala u kamen. No, tko je sveti Lovro? Sveti Lovro, o čijim suzama govori narod, rođen je u Španjolskoj u malom mjestu Huesca u prvoj polovici III. stoljeća. Završio je školu u Zaragozi i tamo susreo papu Siksta II koji je bio toliko oduševljen tim mladićem da ga je poveo sa sobom u Rim i ondje, unatoč njegovoj mladosti, zaredio za arhiđakona rimske crkve. Na toj dužnosti Lovro je bio odgovoran za sve crkvene riznice kao i skriveno blago Crkve. Kad je prefekt Rima dao uhvatiti Siksta i osudio ga na smrt, Lovro je zaželio umrijeti s njime. No Siksto mu naredi da pričeka tri dana i kroz to vrijeme razdijeli siromasima crkveno blago. Držeći se Sikstovih uputa, okupio je oko sebe veliko mnoštvo siromaha i bolesnika i sve im je podijelio. Imperator Valerijan čuo je za blago koje skriva Lovro te ga dao uhititi 6. kolovoza 258.g. Kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, Lovro je uperio prst u siromahe govoreći: “Evo blaga Kristove Crkve!”. Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Mučeništvo sv. Lovre prema pisanim izvorima zbilo se 10. kolovoza 258.g. i danas se tog datuma slavi blagdan Sv.Lovre. Maksimum pojavljivanja meteorskih potoka ili nebeskih krijesnica upravoje tih dana pa ih je narod prozvao suzama sv. Lovre. Crkva na istom lokalitetu u Lovrečanu prvi se put spominje 1334. godine. Današnju je od kamena lomljenca i ojačanu kvadrima dao sagraditi župnik Ivan Gundak oko 1666. godine. Sakristija i zvonik sagrađeni su 1768. Godine. Kapela je registrirana 1965. godine na popisu spomenika kulture I. kategorije. Jednobrodna je to barokizirana gotička longitudinalna građevina s poligonalnim svetištem i zvonikom povrh glavnog ulaza. Prvotno su vanjski zidovi bili ornamentalno oslikani kao šarena seljačka pisanica, a obnavljanjem i novim uređenjem fasada dobiva jednostavan izgled. U svetištu je rustični kasnogotički svod, a nad brodom je oslikan najstariji očuvani tabulat (ravan drveni strop) u sjevernoj Hrvatskoj od 88 dijelova i s Gundakovim grbom. Datira se u 1666. Godinu. U crkvama na području Krapinsko-zagorske županije preostalo je tek nekoliko slika iz 17. stoljeća i tu skromnu ostavštinu upotpunjuje taj jedini, ali i najveći sačuvani oslikani tabulat koji ima unikatnu vrijednost i izuzetan je primjer tradicionalnog stropa s kakvim su bile natkrivene naše crkve i dvorane u dvorcima renesansnog razdoblja. Tabulati su već u 18. stoljeću zamijenjeni svodovima u novozidanim crkvama i kapelama pa je zanimljivo da je ovaj ostao sačuvan i to s velikim brojem originalno oslikanih ploča na kojima se izmjenjuju stilizirani ornamenti uokolo Marijina i Isusova imena.  Tabulat je obnovljen i sada je prekrasan ukras kapele. Oltari su iz 1677., 1742., 1807. godine, a glavni je iz 1786. godine, te propovjedaonica iz 1802. godine s baroknim inventarom. Lijevi bočni oltar ima vrijednu Rangerovu oltarnu palu, sliku sv. Antun s Isusom iz 1738. godine. Zapravo sav taj oltarni sklop u kapeli u jednom je neskladu kao da su oltari donijeti sa raznih mjesta. Vrijedne su orgulje iz 1762. godine majstora Römera koje su prvo bile postavljene u župnoj crkvi u Zlataru, a 1889. godine preseljene u kapelu u Lovrečanu. Na pjevalištu ispod kojega se ulazi u kapelu dugo su bili samo ostati tih orgulja, No, 2009. godine završena je njihova obnova u radionici Heferer. Osim orgulja uređeno je prema izvornom izgledu i pjevalište u kapeli.  (povratak na opis puta)

ŽC Župa sv. Ivana Krstitelja  – Zlatar Bistrica 

U naselju, na 175 m, dobro uočljiva sa svih prilaza vjekovnoj raskrsnici putova, sagrađena je 1997. godine nova crkva udaljena od Svetišta Majke Božje Bistričke  6 km.Današnje naselje Zlatar Bistrica nastalo je spajanjem naselja Brestovca i Grančara. Prekretnica u razvoju naselja nastaje 4. rujna 1886. godine kada je u promet puštena željeznička pruga Zagreb-Varaždin s kolodvorom u tadašnjem Donjem Brestovcu. Potrebe za transportom robe najjeftinijim željezničkim prijevozom razvio je zlatarbistričku željezničku postaju u važno prometno čvorište s kojeg je odvožen i ugljen s obližnjih ugljenokopa, ali i poljoprivredni proizvodi između kojih je uz stoku bio najpoznatiji zagorski puran. Izuzetno cijenjen na trpezama zapadnoevropskih zemalja zagorski je puran bio temelj mesne industrije koja je upravo u ovom dijelu Hrvatskog zagorja svojevremeno bila izuzetno razvijena. Dana 08. srpnja 1994. godine kardinal Franjo Kuharić potpisao je dekret o osnivanju župe Zlatar Bistrica koja nastaje dismebracijom župe Zlatar pa se je već 25. 03. 1997. započelo sa izgradnjom crkve da bi 22. 06. iste godine u crkvi bilo održano prvo misno slavlje. Crkva je napravljena prema preuređenim nacrtima crkve u Lackawani koju je sagradio mons. Stjepan Lacković, rodom iz Marije Bistrice, za katolike Hrvate. Crkva je napravljena darovima župljana te radnih organizacija. Mnogi krovovi crkava predstavljaju prostorne lamelirane drvene konstrukcije gradnja i montaža kojih je relativno zahtjevna. Jedan je od takvih primjera i ova crkva u Zlatar Bistrici. Krovnu konstrukciju tvore drveni lamelirani poluokiviri, koji se spajaju u sredini crkve u centralni čelični prsten. Na taj prsten oslonjena je centralna kućica, kroz koju je omogućen ulazak svjetlosti u centralni crkveni prostor. Crkveni nepravilni osmerokutni prostor ima tlocrtne dimenzije 24 × 18 m. Na to se nadovezuje aneks u kojem su sakristija i sanitarne prostorije. Tri zvona poklon su ljevaonice Werner. Njihov blagoslov napravio je biskup Marko Culej te su ista prvi put zazvonila dan u oči prve svete mise. Biskup Culej blagoslovio je i crkvu.  Svetohranilište je rad Ladislava Gradečaka iz Varaždina.    (povratak na opis puta)

Kapela  sv. Roka  – Tugonica  ( Predgrađe )

Uz cestu Zlatar Bistrica-Marija Bistrica, 3 km prije Svetišta Majke Božje Bistričke, sagrađena je ova lijepa kapela. Prvi se put spominje 1677. godine. Obnovljena je 1978. godine.Kapela zanimljivog oltara, dar Petra Sermagea, kojeg je 1767. godine oslikao Jakov Reisser. Uz ovu kapelu vezana je jedna od najljepših ljubavnih priča vezanih uz sakralne objekte na području Krapinsko-zagorske županije. Vrsni slovački skladatelj i violinist Antun Kerschhoffer došao je 1827. godine iz Budimpešte u Zagreb. Kao mladi učitelj zaljubio se u kćerku grofa Mauricija Sermagea, u svoju učenicu Karolinu Sermage. Kako bi prekinula tu nepodobnu ljubav, majka je Karolinu poslala na imanje u Predgrađe vjerujući da će učenica zaboraviti svog učitelja. No ljubavnici su se nastavili viđati kod kapele sv. Andrije na Lazu do koje je Karolina pješačila tri sata, a Antun preko Medvednice pet sati. Par se na kraju ipak vjenčao 1845. godine u Mariji Bistrici, ali je brak bio kratkotrajan. Anton se razbolio od tuberkuloze i 1849. godine umire. Grofica Karolina ostaje vjerna svojoj ljubavi i više se nije udavala te u kapelicu sv. Roka u Predgrađu postavlja spomen ploču kao grobni spomen njenoj ljubavi. Do ove sam priče došao sasvim slučajno i nevjerojatno kako nitko nije uvidio snagu koja iz nje zrači i iskoristi je u turističkoj promidžbi ovoga kraja.    (povratak na opis puta)

Dvorac obitelji Hellenbach  – Marija Bistrica

Uz prilaznu cestu iz smjera Zlatar Bistrica nalazi se klasicistički dvorac obitelj Hellenbach. Od gradnje dvorca, početkom 19. stoljeća pa do danas u njemu živi ista obitelj pa je to jedan od rijetkih dvoraca u Hrvatskoj u kojem se uspio zadržati kontinuitet življenja pa tako i potpuno očuvanje interijera iz pretprošloga stoljeća. Jednostavan i elegantan klasici­stički koncept pročelja, ali i tlocrtne organi­zacije, svrstavaju taj dvorac među najljepše i najvrednije dvorce u Hrvatskoj. Dokaz je tome i njegova pripadnost visokoj spomeničkoj kategoriji I/O. Tlocrt dvorca je kvadrat sa stranicom 23 metra. Iz sredine tlocrta izdiže se centralna dvorana visoka kao dvije etaže s bazilikalnim osvjetljenjem. Oko središnje dvorane nižu se sve ostale prostorije. Perivoj oko dvorca nastao je nakon izgradnje dvorca, oko sredine 19. stoljeća. U perivoju se danas svojim habitusom i starošću ističe nekoliko stabala: lipa, crvena bukva, divlji kesten, platana i skupina smreka. Mariju Bistricu posjedovao je oko 1786. godine grof Petar Sermage, a ženidbenim vezama posjed postaje vlasništvo grofova Keglević pa zatim grofova Jelačić de Bužim. Godine 1851. ženidbom baruna Lazara Hellenbacha i Klotilde Jelačić Marija Bistrica postaje vlasništvo baruna Hellenbach čija obitelj i danas živi u dvorcu koji je očuvao i svoj izvorni interijer. Jednostavan i elegantan klasicistički koncept pročelja, ali i tlocrtne organizacije, svrstavaju taj dvorac među najljepše i najvrednije dvorce u Hrvatskoj. Iz sredine tlocrta sa stranicom 23 metra izdiže se središnja dvorana visoka kao dvije etaže s bazilikalnim osvjetljenjem. Oko središnje dvorane nižu se sve ostale prostorije. Perivoj oko dvorca nastao je sredinom 19. stoljeća, a njegova klasicistička zamisao prepoznaje se po simetričnoj kompoziciji perivojnog prostora. U perivoju se danas svojim habitusom i starošću ističe nekoliko stabala: lipa, crvena bukva, divlji kesten, platana i skupina smreka.   (povratak na opis puta)

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

                                                                                                           više na stranici puta br 1