GRB st Baner PD

Put br. 3 DUBRAVA KRIŽOVLJANSKA-BELA-BUDINŠĆINA-MARIJA BISTRICA

 

Opis puta

U Sloveniju istočni smjer Marijanskog hodočasničkog puta iz Austrije ulazi preko rijeke Mure u Gornjoj Radgoni, a izlazi u Zavrču, odnosno ulazi na teritorij Hrvatske na graničnom prijelazu u Dubravi Križovljanskoj. Stotinjak metara od graničnog prijelaza se pored manje kapelice uz cestu nalazi informativna tabla sa kartom puta i kontrolnim žigom KT-3-1. Put nastavlja glavnim cestovnim pravcem prema Varaždinu. Lijevo od Varaždinske ceste vijuga rijeka Drava, dok se s desne strane polako započinju mreškati brežuljci. Na prvoj raskrsnici putova, skreće se sa ove ceste u desno i ulazi u naselje Veliki Lovrečan sa crkvom posvećenoj Sv. Lovri. Put se nastavlja ulicom Sv. Lovre, a do skretanja do crkve prođe se ukupno 3 km puta. Put do crkve uspinje desno u brdo, a naš put nastavlja dalje ravnicom kroz naselje u kojem se izmjenjuju stara gospodarstva sa novim obiteljskim kućama. Petstotinjak metara nakon ulaska u Mali Lovrečan dolazi se do raskrsnice na kojoj se napušta ova cesta i skreće se lijevo. Ušli smo već u područje polja, a skretanjem na usku asfaltnu cestu, odmah na slijedećem raskršću treba skrenuti desno i uz šumu koja se uzdiže lijevo uz cestu nastavlja se put prema Falinić bregu. S obje strane prolazimo uz polja i šumarke, a onda nakon 5 km završava ravničarski dio puta i počinje uspon na brežuljke sa vinogradima, voćnjacima, kletima i vikend kućama, ali i manjim gospodarstvima. Kako se uspinjemo na hrbat brežuljka otvaraju se i prvi vidici prema dravskoj nizini. Penjemo se prema Natkrižovljanu i do 330m visokog brežuljka sa crkvom Sv. Barbara od kuda se otvara vidik na cijelo područje koje djeluje nestvarno sa svojim namreškanim brežuljcima utopljenim u velikoj nizini. Kod crkve skreće se cestom u desno i nastavlja vožnjom hrptom brežuljaka koji se nižu isprepleteni vinogradima.  Na tom putu od 2 km dužine ima nekoliko spuštanja i uspona sve do raskrsnice sa raspelom uz cestu. Put dalje je gotovo ravničarski kroz šumu, a onda slijedi naglo spuštanje u Viničku dolinu. Na tom spustu prolazi se pored vodospreme te manjega kamenoloma. Silaskom u naselje Marčan, uz cestu se redaju obiteljske kuće. Tu, kao i u Vinici mogu se vidjeti  kamenom građene kuće. Zbog blizine kamenoloma gradile su se kamene kuće od ručno piljenoga i obrađenog kalcitnog kamena »vinecita«, koji je izrazito mekan i ujedno čvrst. Nakon 12 km puta stiže se do raskrsnice na kojoj lijevi odvojak vodi do crkve Sv. Marka.. Dvjestotinjak metara niže dolazi se ponovno do ceste koja povezuje Dubravu Križovljansku i Varaždin. Na raskrsnici s Viničkom ulicom treba skrenuti u desno i nastaviti put u smjeru Ladanja. Nakon 400m stiže se do glavnog ulaza u najbogatiji arboretum u Hrvatskoj,arboretum Opeka u Vinici. Put se nastavlja ravničarskom cestom. Prvo se uz cestu u dužini od jednoga kilometra s desne strane proteže posjed arboretuma, a s lijeve strane se nižu obiteljske kuće. Tu se ulazi u naselje Gornje Ladanje te se prometnom ulicom bana Jelačića dolazi do raskrsnice na 14-tom kilometru puta i dolazi do ulice Stjepana Radiča. Skreće se u desno i put nastavlja mirnom prigradskom ulicom. U dužini od 700 m ulica polako penje do raskrsnice sa ulicom Vladimira Nazora. Nastavlja se desno i na prvom raskršću nakon stotinjak metra treba skrenuti u lijevo u Ulicu kralja Zvonimira. Nastavlja se ulicom Ladanjskih Rudara u smjeru naselja Koretinec. Ulicom Gustava Krkleca dolazi se do naselja Čalinca i dalje do naselja Maruševec. Cesta tu malo penje da bi se ponovo se spustila i postala gotovo ravničarska. U Maruševcu se na raskrsnici kod raspela skreće u lijevo prema centru naselja sve do Župne crkve Sv. Juraja. Marijanskim hodočasničkim putem pored crkve se spušta u kotlinu ispod naselja pa uspinje i kroz polje makadamskom cestom dolazi do dvorca Maruševec. Uz put pored dvorca postavljena je informativna ploča s kontrolnim žigom puta KT 3-2. Taj dio puta u dužini od nepuna 2 km zanimljiv je jer dira i suvremeno i daleku povijest, a tu svakako spada prekrasni dvorac pokraj kojega se prolazi. Napuštajući perivoj opet se dolazi na asfaltnu cestu te treba skrenuti u desno u smjeru Stažnjevca. Cesta napušta kotlinu, malo penje i opet se otvaraju vidici na okolicu. Prvo su sa obje strane ceste livade, polja i šumarci, a onda se pojavljuje naselje sa kućama s obje strane ceste dok je gorje Ivanšćice stalno ispred nas. Nakon manjeg uspona otvaraju se vidici sve do Strahinjšćice. Put dalje blago spušta do raskrsnice sa ulicom koja vodi prema Koškovcu. Tu treba skrenuti lijevo i odmah smo na velikoj raskrsnici u Stažnjevcu sa cestom koja spaja Ivanec i Varaždin. Skreće se desno u smjeru Ivanca i odmah nakon tristotinjak metra treba skrenuti u lijevo pa proći preko željezničke pruge. Dovde se prošlo 25 km puta i naš put sad ponovno napušta glavni cestovni pravac i skretanjem u lijevo počinje uspon prema naselju Gačice koje se nalaze visoko iznad doline rijeke Bednje. Put penje na visinu od 280m te smo ponovno bogato nagrađeni vidicima koji se otvaraju. S lijeva je varaždinska kotlina i sam grad Varaždin, a s desna bednjanska kotlina i Ivanšćica. Ljepoti puta svakako pridonose i šarolika naselja kroz koja se prolazi, a koja se stalno izmjenjuju sa livadama i šumarcima. Do Gačica se put u dužini od 2,5 km uspinje stotinjak metara. Na ulazu u naselje je veliki plato sa kapelom i prelijepim vidicima. Desno pored kapele cesta vodi u centar naselja do raskrsnice gdje treba skrenuti oštro u lijevo te nastaviti put u dužini od 3,5 km do naselja Osečka. Na toj dionici ima više blagih uspona i silazaka, a na zadnjoj visinskoj koti pored ceste s desne strane je još jedna manja kapelica. Na kraju, kad se napušta naselje, slijedi strmi silazak u dolinu rijeke Bednje i do ceste koja povezuje Ivanec i Beletinec. Na toj cesti potrebno je skrenuti u desno i odmah nakon pedesetak metara opet skrenuti u lijevo prema naselju Margečan. Na samoj se raskrsnici nalazi raspelo i već se odavde vidi toranj Župne crkve Sv. Margarete. Put nas kroz polje vodi preko rijeke bednje pa pored crkve do nove raskrsnice putova na kojoj treba skrenuti u lijevo. Kako se napušta naselje, a put ponovno ravnicom vodi kroz polje uskoro se ukazuju zidine dvorca Bela 2 pa Bela 1. Ispred nas su sad već strmi obronci Ivanšćice. Put pored dvoraca dolazi do raskrsnice putova gdje se u središtu nalazi manja kapela Uzvišenja Blažene Djevice Marije. Pored kapele postavljen je informativni pano s kontrolnim žigom puta KT 3-3. Ovdje je ujedno i spojna točka sa Marijanskim hodočasničkim putom 3A koji dolazi iz Varaždina.

Trasa tog dijela Marojanskog hodočasničkog puta počinje u centru Varaždina, na Kapucinskom trgu pored Kapucinske crkve. Tu se pored raspela s vanjske strane zidina samostana uz cestu Zrinskih i Frankopana, nalazi informativna tabla i pečat puta 3A-1.  Put odmah nakon stotinjak metara skreće lijevo na Vidovski trg pa uz kapelu sv. Vida (sv. Katarine) nastavlja Jalkovečkom cestom kroz naselje u smjeru Ivanščice. Nakon jednoga kilometra dolazi se do kružnog toka sa ulicama Miroslava Krleže i M.J.Zagorke. Put nastavlja ravno u istome smjeru i nakon još jednoga kilometra dolazi se do prijelaza preko željezničke pruge. Nakon toga cesta prolazi kroz polje do novoga raskršća gdje treba skrenuti u desno i ulazi se u naselje Jalkovec. S lijeve strane uskoro se vidi Leitnerov dvorac u Jalkovcu.

S desne strane nalazi se novosagrađena kapela sv Ane.  Cesta prolazi preko potoka i ulazi u manji šumarak koji uskoro završava i ulaz u naselje Poljana Biškupečka. Naselje završava raskrsnicom sa varaždinskom obilaznicom i put nastavlja dalje ravnicom u polju. S desne strane prolazi pored manje farme i nogometnog igrališta, a ispred se vide blagi obronci Ivanščice. Nakon sedam kilometara ulazi se u naselje Beretinec i tu na raskrsnici putova treba skrenuti desno cestom u smjeru Ivanca. No, već nakon stotinjak metara, skreće se sa te prometne ceste lijevo uskom ulicom koja lagano uspinje kroz naselje obiteljskih kuća, gospodarstava, vinograda i kljeti na vrh brežuljka na kojemu dominiraju vikend kuće. Na tom dijelu malo je otežana orijentacija, ali uz oprez ostajemo na dobrom putu. Na vrhu brda, Marijanski Hodočasnički put skreće lijevo i nakon osam kilometara puta napušta prometnicu i skreće desno preko manjega polja i ulazi u šumu. Šumska je dionica puta u glavnom ravničarska kroz pitomi šumarak. Taj je dio puta dugačak dva kilometra i tek je zadnja dionica puta blagi uspon u naselje Ledinec  gdje nakon petstotinjak metara kroz naselje dolazi na asfaltnu cestu. Ova dionica puta koju svakako treba proći pješke, može se izbjeći u ako na brdu iznad  Beretinca skrenemo desno, umjesto lijevo kuda vodi markirani put. Ide se uskom ulicom na kojoj postoji planinarska markacija i nakon manje od kilometra dolazi se do ulice Vladimira Nazora koja dolazi iz Beretinca. Tu treba skrenuti lijevo pa se uz vinograde i kljeti spušta u kotlinu do ceste koja dolazi iz Črešnjeva. Na tom raskršću treba skrenuti lijevo u smjeru Ledinca. Nakon kraćega puta u kotlini, cesta se počinje uspinjati vijugavo uz polja ispod vinograda ulazi u naselje do trgovine gdje je spoj sa putem koji dolazi kroz šumu. Nastavak putovanja više ne nudi nikakve zamke putovanja jer dionica puta koji slijedi nastavlja vijugavom cestom se polako spušta u kotlinu uz šumu i polja sve do Završja Podbelskog.  Ušli smo u  kotlinu rijeke Bednje i već se gotovo mogu dodirnuti obronci Ivanšćice. Na raskrsnici putova  Beletinec-Ivanec skreće se desno i u naselju obiteljskih kuća nastavljamo do nove raskrsnice na kojoj treba skrenuti u lijevo pa preći preko rijeke Bednje. Sad se već otvaraju lijepi vidici na Ivanščicu sa  vrhom Čevo u prvom planu, te dvorcima Bela I i Bela II. Nakon 15, 2 kilometra puta stiže se u Belski Dol  do kapelice i spoja sa trasom puta iz Dubrave Križovljanske.

Put dalje nastavlja usjekom u Ivanščici i ulazi se u vodozaštitno područje. Na tom dijelu puta prvo prolazimo pored ribogojilišta u kojemu se uzgajaju pastrve, a onda cestom u kanjonu prolazimo se prolazi pored mnogih napuštenih manjih kamenoloma. Uz cestu s desne strane uskoro prolazimo i pored manje kapelice uz izvor pitke vode. Gotovo da i nema stanovnika Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije koji nije čuo za ovaj izvor zdrave vode za piće. Izvor je zbog svoje ljepote omiljeno stajalište izletnika. Ugodno je to odmorište hodočasnika-pješaka na putu za svetište u Mariji Bistrici. Nakon tri kilometra od kapele u Beli dolazi se do raskrsnice Marijanskog hodočasničkog puta.

Desno vodi odvojak puta preko planinarskog izletišta Ham Pokojec na kojemu se nalazi istoimena planinarska kuća. Put je u dužini od 1,5 km je dobar makadam i osobnim se automobilom vrlo lako može do lijepog travnatog proplanka s planinarskim domom. Nakon toga još ima kilometar puta do naselja Pokojec. Nekada je taj zaselak vrvio životom da bi onda potpuno zamro. Tek posljednjih nekoliko godina opet postaje interesantna lokacija, ali prvenstveno kao vikend naselje pa se obnavljaju nekada obiteljske kuće. Po završetku naselja otvara se lijep pogled na vrh Ivanšćice i njezinu južnu stranu. Put, u sada već Krapinsko –zagorskoj županiji, dalje se nastavlja kroz šumu  planinarskom stazom koja se spušta do naselja Gotalovec. Već kod spuštanja, djelomično vrlo strmom stazom, nazire se još jedno poznato crpilište pitke vode. Po izlasku iz šume prolazi se pored nekoliko kleti od kuda se šire prelijepi vidici na valovito zagorsko gorje. Do naselja treba proći još klancem do prvih kuća i asfaltne ceste. Put do centra Gotalovca je dug 7, 5 km. Na toj raskrsnici pored manje kapelice nalazi se i info tabla našeg puta, a kilometar niže samoga naselja poznata je kapela sv. Petra. Put iz Gotalovca sad je asfaltna cesta koja prije spuštanja u kotlinu na trenutak otvara i zanimljiv pogled prema Zajezdi. Kroz naselje Krapinica i manje kapelice uz cestu dolazi se do željezničkog i cestovnog pravca iz Varaždina i tu se nakon 11 km spaja sa putem kojim se dolazi kad se iz Belskog Dola idemo prema Podrutama.

Taj dio puta je svakako puno komotniji. Od raskrsnice za Ham Pokojec, asfaltna cesta još kilometar i pol uspinje do prijevoja na Ivanščici od kuda se otvara pogled na nizinu sa tisuću brežuljka u Krapinsko-zagorskoj županiji. Sada slijedi lagano spuštanje u dužini od 2,3 km do raskrsnice putova  gdje se dolazi do glavnog cestovnog pravaca Budinšćina-Novi Marof. Na toj raskrsnici nalazi se i crkva Kraljice Mira u Podrutama. Uz crkvu se nalazi informativni pano sa kontrolnim žigom KT 3-4. Dalje se nastavlja prometnom cestom u smjeru Budinšćine. Prolazi se pored novih nasada vinograda s desne strane kroz kotlinu u kojoj se skoro dodiruju cesta i željeznička pruga koja iz Zaboka vodi prema Varaždinu. Kontrolna točka KT 3-5 i informativni pano u Budinšćini nalaze se nedaleko od željezničke stanice, na  raskrsnici putova i prijelaza željezničke pruge preko ceste. Odavde pedesetak metara dalje u smjeru centra naselja nalazi se kapela sv. Josipa Radnika. Put se može nastaviti dalje glavnom cestom u smjeru Konjščine, no Marijanski hodočasnički put nastavlja od informativne table sporednom cestom i odmah nakon pedesetak metara se račva u dva smjera.

Zahtjevniji i svakako interesantniji je odvojak lijevo u brdo prema Donjem Kraljevcu. Put lagano uspinje kroz naselje rijetkih kuća i kako se penjemo sve se više otvaraju vidici na naselja u kotlinu te mnoštvo brežuljaka sve do Medvednice, Strahinjščice i Ivanščice koje ih omeđuju. Na vrhu brda kad se dolazi u područje vinograda, treba skrenuti lijevo  do novo renovirane kapele sv Benedikta. Put i dalje uspinje, ali sad položenije kako prolazimo pored starinskih kljeti. Uskoro smo na samom vrhu brda, tek je naselje ispred nas, no ne ulazi se u njega već treba skrenuti desno na makadam i počinje ponovno spuštanje, ali sad u novu kotlinu. Prije toga svakako je ugodno oku još se jednom prepustiti užicima širokih vidika. Na pola brda kod prvih klijeti koje se pojavljuju ispod obradivih polja treba skrenuti lijevo, pa onda kroz manji šumarak nastaviti silazak sve do asfaltne ceste u kotlini. Na cesti skreće se lijevo prema naselju, a onda kod prvih kuća opet napuštamo asfalt i poljskim putem prvo kroz voćnjak, a onda kroz šumarak započinje uspon desno prema Vinskom Vrhu iznad Hrašćine. Ova dionica puta svakako se prolazi samo pješke. Iz šume izlazi se na čistinu i pitome obronke na kojemu su zasađeni novi nasadi vinograda koji su prekrili velik dio brda. Put se nastavlja prolazom uz vinograd sve do vrha brda gdje se dolazi do puta koji vodi prema kleti i podrumima, a mi nastavljamo prolaskom na drugu, južnu stranu i započinje spust, ponovo stazom uz vinograd sve do naselja u Hrašćini. Na trenutak se vidi i toranj župne crkve no do nje potrebno se spustiti do ceste u naselju i nastaviti dalje asfaltnom cestom. Župna crkva  sv. Nikole dominira centrom naselja, ali kako je stisnuta uz brežuljak mije vidljiva iz širega okruženja. Put nastavljamo do ruševne kapele Majke Božje Žalosne u Trgovišću, a onda slijedi spuštanje u kotlinu i do raskrsnice puteva u Habekovom Jarku gdje se spajmo sa drugom trasom Marijanskog puta koji dolazi iz Budinšćone.

Taj drugi pravac ovoga puta nastavlja uz željezničku prugu, nizinskom cestom kroz polja u dužini 2,5 km s do raskrsnice kod željezničke stanice Hrašćina Trgovišće. Nema nekih većih raskrsnica pa nema problema sa orjentacijom. Put dalje je tipičan nizinski, ali sad po poprilično prometnoj cesti koja povezuje Budinšćinu sa Konjšćinom. Cijelo vrijeme uz cestu se nalaze kuće sa većim ili manjim naseljima poput Krapina Selo, Galovec, Jalovec…  Silaskom u Konjšćinu u pogledu se ocrtavaju zidine staroga konjšćinskog grada i toranj crkve sv. Dominika Isposnika koja se nalazi zapadnije od ovoga puta, ali i centra Konjšćine.  Na raskrsnici putova treba skrenuti prema centru naselja, ali odmah opet skrenuti desno na put koji vodi izvan Konjšćine, u smjeru Marije Bistrice. Pedesetak metara iza ove raskrsnice postavljena je informativna tabla puta sa žigom puta KT 3-6. Put prelazi preko željezničke pruge i rijeke Krapine do naselja Donji Sušobreg. Tu skreće lijevo u brdo prema lovačkom domu do kapele na vrhu Sušobrega. Odavde se šire vidici na konjšćinsko polje sa ogrlicom Medvednice, Strahinjšćice i Ivanšćice.  Cesta dalje vijuga naseljima sa rijetkim kućama i spušta se u bistričku kotlinu do poznatog zanatskog naselja Globočec.  Tu se dolazi i do glavnog cestovnog pravca Komin-Marija Bistrica. Put vodi kroz naselje, pa pored mjesnoga groblja skreće lijevo do Kalvarije i crkve na otvorenom u Mariji Bistrici. 

 

TEHNIČKI PODACI O PUTU

 

Početna visina puta

213 m

Dubrava Križovljanska

 

 

Najniža točka puta

160 m

Konjšćina

 

 

Najviša točka puta

485m

Pokojec

 

 

Završna visina puta

175 m

Marija Bistrica

 

 

Asfaltna cesta

86,7 km

 

 

 

Makadam, staza

9 km

 

 

 

Duljina glavnog puta

65,7 km

 

 

 

Daljinomjer:

Dubrava Križovljanska, granični prijelaz

Veliki Lovrečan, raskrsnica prema crkvi sv. Lovro

3 km

 

Mali Lovrečan, raskrsnica

3,7 km

 

Natkrižovljan,  Sv. Barbara

8 km

 

Marčan,  Sv.  Marko

12 km

 

Vinica, arboretum Opeka

12,5 km

 

Maruševec,  Sv. Juraj

18,8 km

 

Maruševec, dvorac Maruševec

20,5 km

 

Stažnjevec,  raskrsnica kod pruge

25 km

 

Gačice, kapela

27,7 km

 

Margečan, Sv. Margareta

33 km

 

Belski Dol,kapela, spojna točka sa putem iz Varaždina

35,5 km

Varaždin, Kapucinska crkva

Jalkovec, Leitnerov dvorac

3,5 km

 

Beretinec, ulaz na put kroz šumu

8,5 km

 

Ledeinec, trgovina

10,5 km

 

Belskia Dol, spojna točka sa putem iz Dubrave Križovljanske

15 km

Belska Dol – Kontrolna Točka 3-3

Skretanje prema Pokojcu

3 km

 

Planinarska kuća Ham Pokojec

5,2 km

 

Gotalovec,  kapelica

7,2 km

 

Budinšćina KT 3-5, raskrsnica ceste i željezničke pruge

10,9 km

Belski Dol – Kontrolna Točka 3-3

Podrute, KT 3-4 crkva Kraljice mira

6,6 km

 

Budinšćina KT 3-5

12 km

Budinšćina Kontrolna Točka 3-5

Hrašćina, Vinski Vrh

3,9 km

 

Hrašćina, ŽC Sv. Nikola

5 km

 

Trgovišće, Kapela Majke Božje Žalosne

5,8 km

 

Trgovišće, raskrsnica kod željezničke stanice

7,8 km

Budinšćina Kontrolna Točka 3-5

Trgovišće, raskrsnica kod željezničke stanice

3 km

 

Konjšćina raskrsnica i KT 3-6

9,6 km

 

Sušobreg, kapelica

11,5 km

 

Marija Bistrica, crkva na otvorenom

18,5 km

Ukupna duljina

 

99,7 km

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KONTROLNE TOČKE PUTA

 

Naselje

Kontrolna točka

Lokacija

Nadmorska  visina

 

Dubrava Križovljanska

KT 3-1

N46 23.006 E16 03.531

205 m

 

Maruševec

KT 3-2

N46 16.353 E16 11.393

195 m

 

Belski Dol

KT 3-3

N46 12.453 E16 15.241

200 m

 

Podrute

KT 3-4

N46 09.380 E16 15.468

250 m

 

Budinšćina

KT 3-5

N46 07.597 E16 12.732

190 m

 

Konjšćina

KT 3-6

N46 03.165 E16 10.548

160 m

 

Varaždin

KT 3-A1

N46 18.300 E16 20.050

165 m

 

Marija Bistrica

KT 7

N46 00.242 E16 07.427

235 m

 

 

ZANIMLJIVOSTI UZ PUT

Dubrava Križovljanska

Nekad je ovim krajem prolazila stara rimska prometnica Ptuj - Osijek. Na njenom ulasku u Hrvatsku, najstariji zemljovidi bilježe antičko naselje Ramista. Zbog skele kojom se moglo preći Dravu u turska vremena, mjesto se zvalo Brod, a danas  je to poznati međunarodni granični prijelaz Dubrava Križovljanska. Na temelju arheoloških nalaza, povjesničar A. B. Krčelić, nedaleko mjesto Babinec poistovjećuje s bivšim panonskim Anicijem. Na kamenom stupu Trpećeg Isusa iz 1658. godine urezan je i naziv Babnik. Ime Križovljan župa nije mogla dobiti prije nego li je 1574. godine utrnula istimena kod Martijanca. Prvotnu kapelu u Zavračju, kako se tada zvao Lovrečan podigao je kocem 16. st. Ivan II. Drašković, dok je bio konjički kapetan i zet viničkog gospodara N. Istnwanffy. Uskoro potom spominje se u Statusima župe njegova banska krčma u Dubravi Križovljanskoj, te skela i mlinovi kod Lovrečana. Kapela je naime posve preuređena u čast Sv. Lovre 1678. godine, a današnji oblik dobila je 1738. godine. Crkva je građena u baroknom stilu, te je preuređena 1678. godine. Glavni oltar je zadnji puta obnovio Miloš Hohnjec(Celja) godine 1921. Današnje orgulje nabavljene su 1896. kod Höferrera i imaju 6 registara. Crkvu dodatno krasi sam položaj, a smještena je na Lovrečan bregu, sa kojeg se pruža lijepi pogled na okolna sela i rijeku Dravu. 

Crkva Sv. Barbare – Natkrižovljan

Jedan od najljepših vidikovaca na haloškim i zagorskim bregovima te dolinama jest crkva Sv. Barbare u Natkrižovljanu. Od nje pogled seže do Varaždina, Donačke gore, na Varaždinsko i Ptujsko polje, po vinorodnim bregovima i rijeci Dravi. Crkva je barokna, u njoj je poznata drvena pietŕ – Majka Božja sa mrtvim Isusom u naručju – napravljena po Michelangelovom uzoru i izrezbarena od jednog komada drva. 

Arboretum Opeka - Vinica

Nakon ratova s Turcima, za vrijeme feudalizma u Hrvatskoj i prvim tragovima kapitalizma počela je u Hrvatskoj gradnja dvorova s vrtovima prema stranim uzorima, ali skromnijih razmjera. Kako je tada u Europi vladao stil engleskih parkova, tako su i naši prvi parkovi stvoreni po njihovom uzoru uključujući i park Arboretum Opeku. 1674. godina je prva zabilježena godina i u to vrijeme dvorac je bio u vlasništvu grofova Keglevića koji se prvi spominju kao vlasnici na natpisu na ulazu u dvorac. Međutim, u to vrijeme nema još govora o bilo kakvoj planskoj sadnji parka. Nakon Keglevića dvorac i okolna zemljišta bili su u posjedu grofova obitelji Nadasdy, a kasnije su ih naslijedili grofovi Draškovići, koji su živjeli jednom svojom lozom u Zelendvoru, dok im je na današnjem mjestu arboretuma bila obična ciglana. Otuda i naziv arboretuma Opeka. Međutim, sve se više postepeno Draškovići sele iz Zelendvora u Opeku, gdje nastaje i primitivna industrija, a dvorac se popravlja i preuređuje za stanovanje vlastele. Tek početkom devetnaestoga stoljeća počinje prvo smišljeno plansko oblikovanje parka. Posljednji Drašković u Opeki i Zelendvoru bio je Franjo Drašković, koji je umro 1857. godine. Nekoliko godina prije svoje smrti, 1852. godine udao je svoju kćer za grofa Marka Bombellesa člana stare francuske velikaške obitelji, koji se nalazio na austrijskom carskom dvoru. Tako su Draškovići preko Bombellesa bili direktno povezani s carskom austrijskom krunom i tako su bili obvezni na reprezentativni život, pa je na taj način dvorac Opeka, a uz njega i park Opeka dobivao sve više na značenju i vrijednosti. 1860. godine službeno počinje formiranje parka prema engleskim uzorima i dopremanje egzotičnog drveća, iako je bilo i prije zasađenih primjeraka, koji su danas stari preko 200 godina. Za uređenje i popunjavanje arboretuma najzaslužniji je Marko Bombelles mlađi, sin starijeg Marka Bombellesa, jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj koji je ujedno imao i prvi automobil u Hrvatskoj. U njegovo vrijeme, 1884. godine park je dobio svoj konačni i sadašnji izgled. Od 1902. i 1910. godine je ponovno povećan većim brojem novih vrsta. Grof Marko Bombelles je mnogo putovao po čitavom svijetu i po Europi, pa je tako u međusobnom natjecanju s ostalom vlastelom morao po uzoru na druge dvorove okružiti i svoj dvorac što ljepšim parkom sa što više egzotičnih primjeraka. Većinu je primjeraka dobio na poklon ili zamjenjivanjem, naročito od grofa Silva Taroucae, vlasnika jednog od najvrednijih svjetskih arboretuma u Moravskoj, a pojedine primjerke je kupovao već u potpuno razvijenom stanju i presađivao ih u svoj park. Tako je nastao danas jedan od najbogatijih parkova ne samo u Europi. Za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije rata uspjelo se sačuvati Arboretum Opeku gotovo netaknutim. Iako se nije nabavljalo mnogo novih primjeraka, nije ni upropašten ni jedan važniji dio arboretuma. Vlasnici arboretuma su se mijenjali, pa je tako odgovorni upravni organ bila najprije Rajonska uprava, pa zatim Ekonomija Predsjedništva vlade NRH, šumarija Varaždin i napokon danas njime upravlja Poljoprivredna i veterinarska škola koja se i po njemu zove "Arboretum Opeka". Dvorac Opeka sagrađen je u baroknom stilu i nalazi se usred arboretuma. Međutim, dvorac je toliko puta pregrađivan i nadograđivan da je izgubio svaku povijesnu i arhitektonsku vrijednost. 1856. godine Marko Bombelles je renovirao dvorac i dodao po svom ukusu pseudogotski teutonski izgled. Prema vidljivom natpisu na pročelju dvorca spomenuto je renoviranje 1910. godine, dvije godine prije smrti Marka Bombellesa mlađeg.

Župna crkva Sv. Juraj - Maruševec

Među najstarijim crkvama nalazimo i ime crkve Svetog Juraja u Maruševcu. Neki izvori, govore da je prvi zapis o toj crkvi još iz davne 1269. godine, što je ubraja u red najstarijih sakralnih spomenika na tlu kontinentalne Hrvatske. U nadbiskupskom arhivu Zagrebačke nadbiskupije varaždinskog arhiđakonata spominje se crkva u Maruševcu 1334. godine. Ta godina s potpunom sigurnošću označava vrijeme i starost ove crkve. Isti dokument navodi da se crkva Sv. Juraja nalazi u Marjaševcu, kako se tada selo Maruševec zvalo. Župna crkva u Maruševcu bila je u svojoj dugoj povijesti više puta popravljana, pregrađivana i dograđivana. Najtemeljitija obnova crkve bila je 1913. godine, kada je i dotad neravni pod crkve tako izravnat da su stupovi u lađi zašli duboko ispod razine poda. Na jednom od zaglavnih kamena crkve urezan je zapis koji govori o 1482. godini. Na malom proplanku ispred crkve stajao je sve od 1913. godine kip svete Marije Magdalene. Prilikom obnove crkve, te je godine kip uklonjen. Danas je fasada crkve obnovljena i crkva je sačuvana kao veoma vrijedan sakralni spomenik. S obzirom na to da je već u 15. stoljeću u obližnjem burgu Maruševec živjela plemićka obitelj mađarskog porijekla Erdeghy, koji kasnije nose ime Vragovići Maruševački. Oni su crkvu u maruševcu pomagali i sudjelovali u obnavljanju crkve. U crkvi ta obitelj ima svoju obiteljsku grobnicu. U svetištu kod ulaza u sakrstiju nalazi se nadgrobna ploča s likom jednog člana porodice Vragović. Osim svog spomenika, u crkvi se nalazi nadgrobna ploča Paulusa Patačića, koji je nekada posjedovao dvorac u obližnjem Čalincu. Tu je i nadgrobna ploča jednog člana plemićke obitelji Pasztory, koja je također nekada bila vlasnik ovog posjeda.

Dvorac Maruševec

Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Negdje u 16 stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim oklopom (Wasserburg), što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve. U 17. stoljeću grad je dograđivan, a svoj sadašnji izgled dobio je u 19. stoljeću, kada ga je novi vlasnik grof Schlippenbach upravo sjajno restaurirao i dogradio velikim tornjem. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara. Ubrzo nakon restauracije i obnove dvorca novi vlasnik postaje plemić Oskar Pongratz. On je bio veliki ljubitelj slikarstva, pa je obogatio postojeću galeriju slika velikom zbirkom slika s motivima cvijeća (Blumenstücke) od kojih su neka i danas sačuvana u varaždinskom muzeju. Dvorac je okružen lijepim perivojem s više primjeraka rijetkih vrsta drveća, posebno borova. U sklopu perivoja bilo je lijepo uređeno jezero, a ispred pročelja dvorca nalazila se preljepa fontana (vodoskok). U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran, gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima ga u najam adventistička vjerska zajednica koje je uložila velika sredstva u njegovo ponovno restauriranje. No nikada više on nije dosegao onaj sjaj i raskoš kakav je nekada imao za vrijeme Schlippenbacha ili Oskara Pongratza. U sklopu dvorca Maruševec nalazi se prekrasan perivoj koji je u današnje vrijeme samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije drugog svjetskog rata kada je zapremao 7 hektara. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato iako se pretpostavlja da je on već postojao u drugoj polovici 18. stoljeća. Od tog vremena potječe prikaz dvorca i njegove okoline u knjizi Status familiae Patacich. Podaci govore da je perivoj dobio sadašnji izgled negdje oko godine 1884., nakon što je prema zamisli grofa Schlippenbacha čitav dvorac temeljito restauriran, obnovljen i dograđen kulama. U perivoju, koji je oblikovao neki čuveni nizozemski majstor čije ime nije sačuvano, nalazilo se mnoštvo egzotičnog crnogoričnog drveća (kavkaske jele, grčki borovi). Veći dio perivoja je zahvaćen agrarnom reformom, danas uništen i pretvoren u livade i oranice. Danas je perivoj Maruševec zaštićen hortikulturni spomenik, no tek nekoliko višestoljetnih primjeraka crnogorice i bjelogorice podsjeća na njegov nekadašnji sjaj.

Župna crkva  Sv. Margarete – Margečan

Župna crkva sv. Margarete pri puta se spominje u  1431. godine. Zagrebački kaptol je u toj ispravi od 6. lipnja 1431. godine izvijestio bana Hermana Celjskog da je, prema banovoj zapovijedi, utvrdio međe posjeda Gotalovec Jakoba Gotala. Obilazeći redom međe ovog prostranog posjeda kaptolski izaslanik kanonik magister Antun Karduš iz Olimja i banov povjerenik Benedikt Komorski (Bedeković) ustvrdili su kako su “prešavši vrh Huma i spustivši se u Lipno korito naišli na stazu koja vodi od Gotalovca prema crkvi svete Margarete pod tvrđavom Bela. Povijest margečanske župe može se u Kanonskim vizitacijama sustavno pratiti od 1638. godine. Te je godine varaždinski arhiđakon Petar Oškoci na zapovijed zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića službeno pohodio župu Margečan. Iz te prve vizitacije saznajemo da je crkva podignuta na posjedu Petheövih, imala je zidani zvonik s jednim zvonom, strop je bio drven, svetište je bio osrednje nadsvođeno, a pod popločen opekom. U crkvi su bila tri oltara, drveno pjevalište i drvena propovjedaonica. Oko crkve je bilo dobro ograđeno groblje. Središnji dio crkve (župna lađa) već je tada bila zidana i u izvornom stanju je sačuvana do danas. Današnja crkva sv. Margarete je barokna, jednobrodna građevina s tornjem i kapelom uz južni zid. U ovom obliku dovršena je u 19. stoljeću. Unutrašnja oprema crkve, drveni oltari, propovjedaonica i orgulje u stilu historicizma potječu iz 19. stoljeća. Na južnom zidu svetišta uzidana je spomen ploča s latinskim natpisom koji je ocu Stjepanu, umrlom 1837. godine, posvetio Metel Ožegović Barlabaševački. Pod natpisom je reljefni grb obitelji. Crkva posjeduje i neke zanimljive primjerke obrednih predmeta. Vrlo je lijepa pokaznica od pozlaćenog srebra, ukrašena poludraguljima, a najstariji je ciborij od pozlaćenog srebra iz 1670. godine. 

Bela

Bela je smještena na granici sjevernih obronaka Ivanščice i doline Bednje, jugozapadno od Varaždina. Tu su smještena dva dvorca Bela I i Bela II, a iznad, na Ivanščici, ruševine su srednjovjekovnog grada Bele, zvanog Pusta Bela. Srednjovjekovno belsko vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih vlastelinstava u varaždinskoj županiji. Središte vlastelinstva bio je grad Bela koji se spominje već 1163. g. kao posjed templara i ivanovaca. Početkom 14. st. Belu osvajaju Henrik i Ivan Gissing, protivnici hrvatskog kralja Karla Roberta I i pristaše ugarskog kralja Ladislava. Uz pomoć hrvatskog plemića Nikole Ludbreškog ivanovci ponovo postaju gospodari Bele. Hrvatski ban Matko Talovac postaje vlasnik Bele 1434. godine. 1446. godine Belom upravlja Ivan Vitovac, poznati kapelan knezova Celjskih, zatim njegovi sinovi Juraj i Vilim, pa kralj Matija Korvin, koji je 1489. godine darovao Belu zajedno sa cijelim Zagorjem svome sinu, hrvatskom banu, Ivanišu Korvinu. Kasnije je Ivaniš Korvin prodao cijelu Belu mađarskim plemićima Tomi i Ladislavu Pethö de Gerse. Srednjovjekovni grad je izgorio 1481. godine, kada su gradom gospodarili Vitovci. Obitelj Pethö gradi 1605. godine u ravnici novi grad (Belu I), kaštel s naglašenim strateškim elementima: jarkom oko grada, pomičnim mostom i pravokutnom braničkulom na ulazu. Danas je to jednokatni pravokutni objekt s trokatnom kulom na zapadnom pročelju i okružen obrambenim zidom koji na uglovima ima male okrugle kule, nastale u 18. st. Kaštel je adaptiran u dvorac, građen od kamena, a pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. Nakon smrti posljednjeg muškog člana obitelji Ivana Pethö de Gerse, Belu uživa njegova udovica Barbara. Kraljevska uprava preuzima upravu nad posjedom nakon smrti udovice. Karlo VI darovnicom daruje Belu, Ivanec, Jurketinec i Cerje grofu Ladislavu Erdödy. No, potomci obitelji Pethö de Gerse podigli su parnicu koja je trajala 54 godine sve do 1817. godine kada posjed dijeli 15 obitelji. Belu su dobile obitelji Josipović, Lovinčić i Barabaš, koje su 1858. godine posjed prodale barunu Metelu Ožegoviću. Stariji dvorac je nakon drugog svjetskog rata nacionaliziran, a u baroknom dvorcu živio je do 1953. godine potomak obitelji Ožegović. Bela je pod Ožegovićima bila stjecište najpoznatijih ljudi toga vremena jer je Metel Ožegović bio poznati ilirac. Umro je 1890. godine i sahranjen je u kapelici pokraj dvorca u Beli. Uz Belu su vezane i dvije legende. Jedna o engleskom kralju Rikardu Lavljeg Srca (1157. - 1199.) koji se na povratku iz trećeg križarskog rata skrivao kod templara. Druga legenda spominje mjesto iza dvorca na kojem je u srednjem vijeku u jednom danu spaljeno šezdeset vještica. Danas su dvorci u privatnom vlasništvo te je započela njihova obnova. 

Varaždin

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na desnoj obali rijeke Drave nalazi se grad Varaždin, danas sjedište Varaždinske županije, grad obrtnika i male industrije, ali i sačuvanog bogatog kulturnog i povijesnog naslijeđa. Prirodni uvjeti  oduvijek su  ljudima bili privlačni i pogodni za život, o čemu nam govore mnogobrojni poznati arheološki lokaliteti kao što su špilja Vindija, Punikve kod Ivanca, špilja Vilenica kod Novog Marofa te pronađeni ostatci materijalne baštine. U povijesnim izvorima najstarije podatke o Varaždinu, o imenu grada  koji se ovdje spominje pod nazivom  Guarestin, o njegovim stanovnicima i Guaresdienses, imenima varaždinskih župana Beleé i Motmira,  nalazimo u ispravi kralja Bele III. izdanoj 1181. godine kojom presuđuje u sukobu oko posjeda. Grad je nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na križištu starih rimskih prometnica. Poveljom slobodnog i kraljevskog grada koju Varaždin dobiva 1209. godine od kralja Andrije II.Varaždinska tvrđava bila je sjedište varaždinskih župana, iako novija istraživanja iznose tezu i o mogućem mjestu županovog stanovanja na mjestu današnje gradske Vijećnice. Od 1607. godine  i povelje kralja Rudolfa II. Habsburškog, članovi bogate plemićke obitelj Erdödy postaju nasljedni župani Varaždinske županije.   Grad će doživjeti nekoliko velikih napada različitih vojski kao što su bile tatarska provala 1241. i 1242. godine koja je na ovom podrjučju ostavila trag. Gospodarski život grada obilježit će razvoj različitih obrta o kojima podatke nalazimo u gradskim zapisnicima  iz 15. stoljeća. Pojedini obrtnici udruživali su se prvotno u bratovštine, a kasnije, od 16. stoljeća, u cehove. Za  razvoj trgovine 13. i 14. stoljeća važne su bile gradske prometnice te rijeka Drava, na kojoj se u povijesnim izvorima spominju luke i prijelazi, te  povlastice za održavanje sajmova u gradu. Godine 1406. kralj Žigmund  potvrđuje ispravu kojom Varaždinci  imaju pravo održavati godišnji sajam koji je trajao tjedan dana,  a 1431. godine dobili su privilegij trgovanja po cijelom Žigmundovom kraljevstvu. Ulrich Celjski im 1448. godine potvrđuje povlastice za jakobovski sajam koji je trajao osam dana,  a odvijao se sjeverno od Staroga grada, u predgrađu. Porastom opasnosti od prodora Osmanlija, ovo je područje na pragu 16. stoljeća dobilo veliko značenje i u obrani okolnog područja, a posebice Štajerske.  Grad je oslobađan nekih poreza u doba kralja Ludovika II. 1516., Jurja Brandenburškog  te kralja Ferdinanda 1541. zbog potrebe da se grad što bolje utvrdi. Tijekom 16. stoljeća Varaždin postaje jedna od glavnih utvrda Slavonske granice koja je predstavljala dio obrambenog pojasa od Sedmogradske do Jadranskog mora. Hrvatski sabori tijekom 16. i 17. stoljeća održavali su se i u Varaždinu,  sjednice su bile u gradskoj Vijećnici ili  u „sali major“  varaždinske tvrđave. Zapisnici gradskog poglavarstva govore nam da se tijekom 17. stoljeća promijenio način izbora gradskog suca kojeg sada biraju članovi magistrata i gradske skupštine, a 1699. godine napravljene su upute za rad gradske uprave.  Tijekom ovog stoljeća u Varaždinu su se, na poticaj Sabora, sastajale Vlaške komisije  zbog želje da se krajiški časnici podrede Hrvatskom saboru i da banska vlast seže do Drave. Požari su u gradu i dalje česti   pa su građani sagradili zavjetnu crkvu sv. Florijanu 1669. godine. Da bi se zaštitili od kuge, gradsko je vijeće odlučilo 1679. sagraditi zavjetnu kapelu sv. Fabijana i Sebastijana koja je dovršena nekoliko godina poslije. Širenje protestantizma zahvatit će i ovo područje pa će Hrvatski sabor i plemstvo dovesti u naše krajeve isusovce. Iako im domaće stanovništvo nije bilo sklono, oni će ovdje sagraditi svoju crkvu i samostan te početi djelovati na području obrazovanja djece i 1636. godine osnovati gimnaziju. Kralj Ferdinand II. dao je franjevcima 1650. godine veću količinu novca da bi  mogli obnoviti samostan i crkvu te na taj način nastaviti svoj rad usmjeren na obrazovanje i poboljšanje zdravstvenih prilika.
Svoj najznačajniji politički razvoj Varaždin će doživjeti osnivanjem Kraljevskog namjesničkog vijeća čiji rad kraljica Marija Terezija stavlja u Varaždin te na taj način grad postaje glavno sjedište Banske Hrvatske.  U to vrijeme hrvatski ban i kapetan Franjo Nadasdy živi u Varaždinu, u palači Drašković, gdje se u jednom krilu palače održavaju i sjednice Kraljevskog namjesničkog vijeća, u razdoblju od 1767. do 1776. g. Veliki požar 1776. godine (25. travnja) u kojem su izgorjele dvije trećine grada,  predstavlja kraj političkog i upravnog razvoja grada kao banskog sjedišta. Početkom 18. stoljeća gradi se Kapucinska crkva i samostan. Novi duh  varaždinskom osnovnom školstvu donose uršulinke koje 1703. dolaze u grad. One ovdje grade crkvu, samostan i školu.  Ukinućem isusovačkog reda gimnazija prelazi u ruke pavlina. Glazbeni život Varaždina obilježit će Ivan Werner, Leopold Ebner i Jan K. Wanhal.
Crkve čuvaju slikarske radove Joakima Shidta, Blaža Grubera te Ivana Rangera.
Društveni život „Malog Beča“ ogledat će se u organizaciji mnogobrojnih zabava i plesova građana i plemića prisutnih u gradu. U  palačama i kurijama  vodi se raskošan život koji je opisao Adam Oršić.
Prve su se kazališne predstave izvodile u Isusovačkoj gimnaziji, no 1773. pojavljuje se i kazališna družina.  Grof Stjepan Niczky je u naše krajeve donio ideju o slobodnom zidarstvu koje je imalo odjeka među plemstvom ovog područja. Ideje Hrvatskog narodnog preporoda u Varaždinu će naći široki odjek. Ljudevit Gaj, jedan od vodećih preporoditelja  bio je varaždinski gimnazijalac, a 1832. kao odvjetnički perovođa u Varaždinu,  i ovdje je mnoge ljude oduševio za svoje ideje. Ovdje živi Metel Ožegović čijom je velikom zaslugom 1837. godine otvorena Narodna čitaonica. U blizini živi i grof Janko Drašković, u Varaždinu djeluju Ivan Kukuljević, Tomo Blažek te drugi ilirci. Događanja 1848. godine ostavit će trag i u zbivanjima u varaždinskoj okolici. Gradsko zastupstvo raspravljalo je o pozivu hrvatskim rodoljubima na veliku političku skupštinu u Zagrebu 25. ožujka. Te su se godine Varaždinci pobunili protiv Židova, a 30. svibnja sastala  se velika skupština Varaždinske županije koja je zaključila da više ne priznaje Erdödijevce za nasljedne župane. Donesen je i novi grb i županijska zastava.  Od 7. rujna iste godine ban Josip Jelačić boravi u Varaždinu, a  11. rujna s hrvatskom vojskom  prelazi Dravu i kreće u smirivanje Mađara. Gospodarske prilike tijekom 19. stoljeća daju novi polet gradu. Kralj Franjo I. 1811. godine potvrđuje novu trgovačku organizaciju, no već 1836.godine  trgovački stalež dobiva posebno potvrđena pravila od kralja Ferdinanda V. 

Kapucinski samostan i crkva

Na prostranom istoimenom trgu nalazi se Kapucinska crkva i samostan. Gradnja crkve započela je 1701. godine, a završena je i posvećena Presvetom Trojstvu 1705. godine. Kapucinska crkva i samostan sagrađeni su u strogom i jednostavnom stilu, tipičnom za kapucinske redovničke crkve. Sačuvan je i mali drveni tornjić. ''Dne 28. listopada 1699. uvedeni su u Varaždin, uz dozvolu, pače na zahtjev Hrvatskoga sabora, pobožni i miroljubivi kapucini'', napisao je Ivan Kukuljević Sakcinski u svom povijesnom prikazu "Varaždin – Kratki nacrt s gledišta historičkog". Isprva su stanovali u privatnoj, iznajmljenoj kući gradskoga činovnika Markušića, koja se nalazila uz gradske bedeme blizu gradskih vrata. Kamen temeljac za crkvu i samostan svečano je položio zagrebački biskup Stjepan Seliščević 25. travnja 1701. godine. Crkva je svečano posvećena u čast Presvetog Trojstva 14. srpnja 1706. godine. Posvetio ju je zagrebački biskup Martin Brajković uz nazočnost plemenitog Ivana Palfija, hrvatskog bana i Ivana Draškovića, generala vojske te uz veliko mnoštvo vjernog naroda. Za crkvu je godine 1699. nacrt i projekt načinio kapucin fra Valentinianus, rodom iz Bologne. Crkva i samostan izgrađeni su donacijama plemićkih obitelji. Kapucini su se ugovorom obvezali da će propovijedati za puk hrvatskim jezikom. Bili su zato svakonedjeljni propovjednici u gradskoj župnoj crkvi sv. Nikole. U samostanu je u više navrata bio novicijat, a već potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća bilo je uvijek i po nekoliko učenika koji su pohađali gimnaziju, najprije realnu, a poslije Franjevačku klasičnu gimnaziju. Pokazala se zato potreba izgraditi dom Serafskog sjemeništa, kako se tada to imenovalo. Brigom tadanjeg gvardijana i definitora  fra Anzelma Canjuge krenulo se u izgradnju toga doma u dvorišnom prostoru iza crkve. Temeljni kamen položio je generalni ministar fra Vigilije iz Valstagne prilikom kanonske vizitacije 1935. godine. Nazvan je Konvikt sv. Josipa. Djelomično je bio izgrađen, blagoslovljen i u njega su se uselili učenici na blagdan sv. Franje 4. listopada 1937.  Za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno poslije rata u njega je bila smještena vojska, a poslije rata bio nam je oduzet [po tadanjem zakonu nacionalizacije, 1960. godine] i u njega je smješten jedan odjel gradske bolnice, a poslije rodilište. U tijeku sređivanja odnosa tadanje Jugoslavije [SFRJ] sa Svetom Stolicom od 1963. stavljen je na popis povrata nacionaliziranih objekata koje treba vratiti ustanovama Katoličke crkve. Proces toga povrata vodio se do 1970. godine. Kad nam je te godine vraćena ta zgrada Konvikta, počela je njezina prilagođena obnova pa je od 1974. postupno natrag uspostavljeno sjemenište, nazvano Centar za odgoj pripravnika. .Uz naš samostan je 1961. ustanovljena župa sv. Vida. Svečano je otvorena 8. listopada 1961. Odobrenjem Svete Stolice po ugovoru između naše Provincije i Nadbiskupije Zagrebačke župa je punim pravom ujedinjena našem samostanu [''unita pleno iure et ad nutum Sanctae Sedis...'']. 

Dvorac - Jalkovec

Dvorac je zanimljiv po tome što je najmlađi u Hrvatskom zagorju, sagrađen 1911., čime završava tristogodišnja epoha gradnje tih objekata u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Projektirao ga je ugledni njemački arhitekt Paul Schulze-Naumburg, graditelj mnogih dvoraca u Njemačkoj. Izgradio ga je Stjepan pl. Leitner. Oko dvorca nalazi se perivoj sa dosta autohtonih drveća. Jednokatni eklekticistički objekt tlocrtno je izduženi pravokutnik, a pročelje je ostakljenim plohama okrenuto prema perivoju. Imanje Jalkovec prvotno je pripadalo obitelji Josipović, a posljednji vlasnik Mirko Josipovićpoznat je po tome što je zaslužan za gradnju željezničke pruge od Zaboka do Krapine 1886. godLeitnerov dvorac u Jalkovcu. Nalazi se jugozapadno od Varaždina i oko 15 minuta vožnje od središta grada. Danas se dvorac nalazi u vlasništvu tvrtke VINDIJA d.d., koja dvorac i perivoj s jezerom uređuje u reprezentativni objektine. 

Crkva Kraljice Mira - Podrute

U Podrutama, naselju župe Mađarevo, nedaleko od Novog Marofa, ističe se na brijegu nova crkva posvećena Kraljici mira. Uz cestu je koja vodi iz Novoga Marofa za Zlatar Bistricu. Diže se u blizini mjesta gdje su g. 1992. poginula petorica europskih promatrača iz mirovne misije Europske zajednice u Hrvatskoj – četvorica Talijana i jedan Francuz. Zemljište za novu crkvu, na kojemu je od godine 1929. do 1986. bila osnovna škola, na molbu župe u Mađarevu, darovao je za crkvu grad Novi Marof. Jedinstvena je to građevina klasičnoga stila, trokutasta zabata. Duga je 25, a široka 10 m. Nad pročeljem joj se izdiže 26 metara visok zvonik višekutna piramidasta šiljastog krova, a nad crkvenim je ulazom streha. Crkva je sagrađena prema idejnom projektu Nade Volarić iz Novog Marofa, a projektnu dokumentaciju izradio je Mato Topolko, rodom iz Novog Marofa, koji živi i radi u Zagrebu. Građevinske radove izvelo je poduzeće “Obnova Pajek” iz Koprivnice s pomoću pojedinih domaćih majstora. Temeljni kamen blagoslovio je za novu crkvu papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., u prigodi proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Bilo je to za papina drugoga pohoda Hrvatskoj. Kamen temeljac za crkvu položio je i temelje nove crkve blagoslovio varaždinski biskup Marko Culej 3. listopada 1999. U toj prigodi biskup je blagoslovio i kip Bezgrešne koji će u crkvu biti postavljen na čašćenje. Po završetku izgradnje, koja je trajala nepunu godinu dana, biskup M. Culej blagoslovio je 9. srpnja 2000. novosagrađenu crkvu. On ju je i posvetio, zajedno s glavnim oltarom 14. srpnja 2002. U toj je prigodi i blagoslovio prvo od četiriju zvona za novu crkvu. Prvo je posvećeno bl. A. Stepincu, a teško je 250 kg i izliveno u Insbrucku. U crkvi je jedinstveni Križni put koji je izradila redovnica Naše Gospe s. Samuela, kao i jaslice unutar glavnog oltara. Prozore je oslikala župljanka Nikolina Škledar. 

Kapela  sv. Petra - Gotalovec

Kapela neuobičajenog oblika smještena izvan sela, u kotlini ispod Ivančice na povišenom platou od 228 m, a blizu nekadašnjeg dvora obitelji Gotal. Do crkve se dolazi 4 km dugom asfaltnom cestom iz Budinščine te kroz naselje gdje je još 700 m lošeg makadama do slabo uočljive crkve. Na suprotnom brežuljku uz istočnu padinu nalazi se mjesno groblje.Sakralni objekt na ovoj lokaciji spominje se prvi put 1639. godine, a gradnja crkve može se datirati u prvu četvrtinu 16. stoljeća. Toranj i sakristija s južne strane lađe te natkriveni trijem sa sjeverne strane dograđeni su u doba baroka, kad crkva dobiva i svod. Biskup Stjepan Puc, sin Barbare Gotal iz stare hrvatske plemenitaške obitelji, dao ju je barokizirati 1755. godine te je 1758. godine posvetio obnovljenu crkvu uređenu kao grobnicu za tu obitelji, čijih potomaka kao i starog burga nedaleko od crkve odavno više nema. Tek povišeni humak obrastao raslinjem. Longitudinalna je to jednobrodna gotička građevina s lađom i nižim svetištem građena od kamena. Crkva ima četverokutno svetište, a uz bokove lađe dodana je sakristija i trijem. Pred glavnim pročeljem je zvonik iz 1708. godine. U crkvi su dva drvena oltara urešena akantom iz posljednje četvrti 17. stoljeća. Glavni oltar i propovjedaonica s grbovima S. Puca su iz doba rokokoa. Zanimljiv je oltar s prelomljenim grbom kao znakom da plenićka obitelj Gotal nema više muških potomaka. Prema predaji iza svetišta nalazi se grobnica obitelji Gotal.

Kapela sv. Josipa Radnika – Budinščina

Jednostavna kapela, nedaleko od centra naselja, sagrađena je 1967. godine uz cestu Budinščina-Novi Marof, u kotlini na 180 m. Crkva je obnovljena 2008. godine te je dobila i zvonik ispred pročelja. Na ulazu u naselje iz smjera Konjšćine lijevo od ceste nalazi se kurija koja potječe iz 18 stoljeća. Zdanje i okoliš potpuno su obnovljeni i nalaze se u privatnom posjedu. Župa Zajezda u koju spada ova kapelaje teritorijalno prostrana i poprilično rijetko naseljena. Tako drugo patronatsko dobro,koje se uzima kao centar župe spominje se već u 15. st. i pripadalo je plemenitoj obitelji Vitez, koja se još 1778. godine spominje kao sukolator. Ženidbom između obitelji Vitez i plemenite obitelji Horvat vlastelinstvo Budinšćina dolazi pod okrilje obitelji pl. Horvat. Zadnji potomak iz pl. obitelji Horvat, Petra pl. Horvat prodaje Budinšćinu 1886. godine varaždinskom trgovcu Jakobu Plachteu, koji dobro Budinšćinu ostavlja u nasljedstvo svome sinu Ladislavu. Ladislav je za 20. godina vladanja dobrim Budinšćina rasparcelio svo imanje, te se tako to supatronatsko dobro Budinšćina raspalo oko 1906. godine. Kasnije se spomonje da su neki posjedi kao i kurija podpali pod vlast obitelji Zabavnik za koju se ne zna do kada je ovim velikim dobrom Budinšćine raspolagala. Gradnja kapele je započela 01. 05. 1966. godine na blagdan sv. Josipa Radnika, kada je danas blagopokojno Franjo kardinal Kuharić položio temeljni kamen nove kapele, koja će biti posvećena sv. Josipu Radniku. Radovi su dobro napredovali, tako da je već 1967. godine tadašnji kapelan u Zajezdi Ivan Buhin, služio i kapeli misu polnoćku, prvenstveno njegovoj radosti nije bilo kraja jer je on bio glavni inicijator kao i glavni pokretač radova ove kapele. Godine 1971. u kapelu je postavljen strop te su metnute pločice  financiranjem župljana. Pošto je kapela novijeg datuma, misno ruho i posuđe nema velike umjetničke vrijednosti. 
Rekonstrukcija ove crkve započela je u svibnju 2007.  te je zasjala u svibnju 2008. godine novim sjajem. 

Kapela sv. Benedikta – Donji Kraljevec

Ruševna kapela je smještena na 275 metarskoj uzvisini iznad Budinščine, a spada u općinu Hraščina. Okružena je vinogradima i klijetima te seoskim gospodarstvima. Udaljena je od župne crkve 7 km. Oštećena je u potresu 1983. godine i postojala je velika opasnost od rušenja. Unutrašnjost kapele koja se nadzire kroz velike zidne pukotine žalosno je prazna. Naime zbog opasnosti od samourušavanja u kapeli je zabranjeno služenje svete mise. Početkom 90-setih prošloga stoljeća javlja se ideja o obnovi iako su stručnjaci iz konzervatorskog i restauratorskog zavoda tvrdili da je kapela u takovom stanju da nema nikakve mogućnosti za njenu obnovu. Ipak 2006. godine prišlo se njenoj obnovi. Vrijedni kipovi iz kapele pohranjeni su u župnom dvoru. 

ŽC  sv. Nikole - Hraščina

Crkva je sagrađena u centru naselja na povišenom platou od 237 m. Kako je podalje od glavnih prometnih pravaca nije vidljiva iz daljine već tek kod spuštanja iz Trgovišća u samo naselje. Oko crkve je sazidana kamena ograda unutar koje je i nekoliko velikih lipa u dvorištu. U oku skriveno Hrašćinsko humlje dolazi se skretanjem s ceste Konjšćina-Budinšćina gdje treba prijeći preko željezničke pruge, rijeke Krapine i onda se popeti uskom zavojitom cestom do Trgovišća. Na ovom su području svoju zemlju imali mnogi feudalni vlasnici, a među najjačima bila je Gospoštija bisačka, tj. grofovi Biscagi koji su imanje dobili ženidbom. Tu su podigli svoje zgrade u kojima je bila krčma i trgovina te su se održavala i zborovanja i sajmovi. Od tuda i današnji naziv naselja Trgovišće kroz koje treba proći da bi se došlo u Hraščinu koja je postala poznata u Evropi po padu dva željezna meteorita dana 26. svibnja 1751. godine, za vrijeme župnika Juraja Maršića. Veći dio meteorita od 39 kg koji su dobili na dar Marija Terezija i suprug Franjo i sada se čuva u Prirodnjačkom muzeju u Beču kao prirodni spomenik nulte kategorije. Manji dio, samo pločica od 0.56 grama, čuva se u zagrebačkom Petrograskom muzeju. Drugi meteorit od 9 kg nije sačuvan, vjerojatno je prekovan u čavle, u doba pada vrijednog pomagala. Nedaleko od župne crkve nalazi se kurija s pogledom na Ivanšćicu. Graditelj joj je sredinom 19. stoljeća bio barun Dragojlo Kušlan. Služila je kao kuća za odmor u vinogradu i vjerojatno je to bila zadnja „hiža građena na tlaku“. Pripadala je obitelji Josipa Jurja Strossmayera za kojega je imanje dobilo ime Njeguš. Pradjed današnje vlasnice Spomenke Štimec, bilježnik Stjepan pl. Belošević, kupio ga je 1920. od Strossmayerovog nećaka Alberta Unukića-Androvskog. Zaštićenoj kulturnoj baštini u koju spada kurija, pripadaju još perivoj, voćnjaci, sjenokoše, livade i šuma u površini od 12.000 m. Kurija i nekadašnja gospodarska zgrada danas su adaptirane, ali su stilom, interijerom i duhom sačuvale dah prošlosti. U kuriji (100 m˛) velika dvorana služi kao blagovaonica, a može poslužiti i kao predavaonica u kojoj se nalazi specijalizirana esperantska knjižnica. U nekadašnjoj gospodarskoj zgradi, sagrađenoj 1920., smještene su tri spavaonice. Crkva pored one u Belcu spada u najljepše primjere barokne sakralne arhitekture na zlatarskom području. Građevina je barokizirana 1675. godine kada je i posvećena te je jače obnavljana još 1761. i 1992. godine. Povrh gotičkih dovratnika sakristije nalazi se grb obitelji Petheöde Gerse, a u crkvi zidove krase prekrasne freske Ivana Ranglera. Na žalost freske su načete vlagom. U crkvi se nalaze uz glavni oltar i dva oltara u prostranim bočnim kapelama te dva manja pobočna oltara. Oltari i propovjedaonica s kipovima evanđelista i Mojsija su iz kasnobaroknog razdoblja. U crkvi je u tijeku obnova zidnih slika i propovjedaonice kod čega se skidaju preslike iz 19. stoljeća kako bi se došlo do baroknih originala. 

Kapela Majke Božje Žalosne - Trgovišće

Jednobrodna kapela smještena je usred naselja na 251 m visine te dominira središnjem trgom. Iz daljine se ne vidi, jer je podalje od glavnih prometnih pravaca. Lokacija na dominantnoj uzvisini bila je na spoju povijesnih putova u blizina antičkih lokaliteta. Kada se dođe u ovaj kraj svakako treba produžiti cestom pokraj kapele na brdo sjeverno iznad naselja na kojemu se nalaze vinogradi i klijeti, a onda skrenuti do piramide u šumarku na 344m visine sa koje se pružaju veličanstveni vidici na ovaj krajolik. Piramidu su 1980. godine postavili lovci Hraščine, a nalazi se na mjestu stare koju je 1953. godine postavilo Planinarsko društvo Hraščina. Sadašnja barokna kapela zanimljivog tlocrtnog rasporeda koji je vidljiv i u vanjskom volumenu, izgrađena je 1735. godine na mjestu drvene kapele, oko pila Žalosne Bogorodice iz 1697. godine, a koji je još sačuvan u svetištu. U dijelu broda pred svetištem sa svake strane je po jedna kapela koje su izvana polukružno zaključene te zajedno s polukružno zaključenom apsidom svetišta tvori oblik križa. Pročeljem broda dominira masivan zvonik sa šiljatom kapom. Nutarnji svod je bačvasto svođen, a pred svetištem križno. Crkva ima uz glavni oltar s baroknim kipom Žalosne Marije sačuvane još oltare posvećene sv. Ani i sv. Florijanu u bočnim kapelama te pobočne oltare sv. Stjepana i sv. Franje. Oltarne slike iz 1745. godine na najbolji način govore o Gruberovom likovnom izrazu. Vjerojatno je njegovo štajersko ishodište i unatoč nedostatku klasičnog školovanja krasi ga cjelovitost i dosljednost u baroknom slikarstvu sjeverozapadne Hrvatske. Umro je 1753. godine kada i Ivan Krstitelj Ranger. Krajem 2007. godine napokon je započela obnova kapele koja će se provoditi u nekoliko faza.

ŽC sv. Dominika Isposnika - Konjščina

Barokna crkva smještena je niže mjesnog groblja u naselju nekada pučki zvanom Crkveno selo na 200 metarskom ravnom platou, uz odvojak ceste Zlatar Bistrica-Konjščina prema Gornjoj Konjščini. Dobro je uočljiva kada se u Konjščinu dolazi iz smjera Budinščine, a nešto manje iz smjera Zlatar Bistrice. Jedina je to župa ovog titulara u Hrvatskoj sjeverno od Save. Nasred prostranog polja na ulazu u naselje, kod ušća potoka Selnica u Krapinu nalazi se građevina kasnogotičkog kaštela Konjskih, pravokutnog tlocrta, koja ima na tri strane polukružne kule, a na četvrtoj strani četverokutnu kulu. Kako je Zagorja bilo zadnji štit obrane od Turskih prodora ne čudi previše da kralj i štajerski stalež pomažu njegovo utvrđenje pa tako nastaje zemljana renesansna utvrda. Kaštel je izgrađen prije 1500. godine kao ravničarsko utvrđenje na raskrižju putova, opasano kanalom promišljeno smješten na močvarnim predjelima. Bio je okružen nasipima i grabama u obliku šesterokrake zvijezde. Kaštelu se pristupalo preko drvenog mosta, a slomljena aksa prilaza onemogućavala je direktni juriš. S obzirom na takovu suvremenu izgradnju kaštela možda je to bio razlog zbog kojeg je ban Nikola Zrinski kod Konjščine u svibnju 1545. godine odlučio presresti turske odrede koji su prilikom svojih osvajanja Slavonije krenuli prema Varaždinu. Manji dio vojske tako je krenuo u pljačku okolice u smjeru Zlatara. Krajiški kapetan Juraj Wildenstein  pratio ih je u stopu sa svojih 600 konjanika, a u noći 3. svibnja pridružio mu se i Nikola Zrinski sa svojih nekoliko stotina konjanika. Kada su se vojske susrele na ravnici kod utvrde, neprijatelj počinje tražiti da se uglavi trenutno primirje pa da se uz zajamčenu sigurnost odlični i najsnažniji od vojnika ogledaju u borbi kopljima. Pavao Rattkaj je bio vojskovođa koji se protivio tom zahtjevu sumnjajući u prevaru. No, vojska se opustila ne primijetivši da se iz šuma približava sve veći broj Turskih vojnika. Na kraju Ulamina vojska svim snagama navali na naše koji su bili raspršeni nakon što su napustili bojne redove. U toj nesretnoj bici poginulo je malo vojnika jer je su pobjegli u zaštitu šume. No u posjed neprijatelja došao je velik broj konja koji su u strahu ostavljeni, a Ulma-paša se mimo običaja  vratio u Bosnu bez pljačke većeg dijela Zagorja. Bila je to jedina bitka s Turcima na otvorenom polju koja se dogodila u Hrvatskom zagorju i uz nju je vezana jedna od najpoznatijih zagorskih legendi. Kip Majke Božje Bistričke se prvotno nalazio u kapeli u Poljanici Bistričkoj koja je samo 3 km udaljena od Konjščine. Tako je prije bitke bistrički župnik Pavao prenio Marijin kip u bistričku župnu crkvu i zakopao ga pod korom da ga spasi od oskvrnuća. Kaštel je naziv dobio po plemićima Petru i Mihajlu Konjskim koji su grofovstvo dobili 1647. godine. U vlasništvu su do 16. stoljeće, a ovamo su došli iz bivše križevačke županije. Kod arheoloških iskapanja ovdje je pronađen čitav niz osobnih predmeta, a najinteresantniji je džepni sunčani sat načinjen od kosti s urezanim brojčanikom i godinom 1530. Još davne 1997. godine pristupilo se pripremnim radovima na uređenju tog jedinstvenog kaštela, a bolja vremena za potpuno uređenje trebala bi tek doći kako bi dvorac mogao postati jedan od reprezentativnijih turističkih objekata. Krajem 2006. godine na kaštel je postavljen krov kako bi se zaštitila unutrašnjost od daljnjeg propadanja, ali i omogućila njezina obnova. Crkva u Konjšćini koja pripada baroknom razdoblju građena je od 1729. do 1732. godine, a posvećena tek 1803. godine. Graditelj crkve bio je Ivan Baisz iz Maribora. U jednobrodnu crkvu ulazi se kroz masivni zvonik sagrađen ispred jednostavnog pročelja. Zanimljivo je spomenuti da nakon manjih i nižih ulaznih vrata zvonika slijede veća vrata broda crkve. Dovratnik ovalnih vrata su dva kamena stupa s naopako okrenutim natpisom. Lađa jednostavnoga oblika nema zidnih slika osim jedne manje na lijevoj strani četvrtastog svetišta koje završava ravnim zidom. Na prijelazu iz lađe u uže svetište nalazi se bočni oltar. Uz svetište se nalazi sakristija, a zvonik s baroknom kapom priljubljen je uz pročelje. Iznad ulaza je pjevalište na kom se nalaze orgulje s deset registara graditelja Antuna Schimenza iz 1862. godine. Orgulje su restaurirane 2004. godine. Inače, orgulje u župnoj crkvi u Konjšćini djelo su graditelja Antuna Schimenza iz 1862. godine, a restaurirala ih je radionica Heferer 2004. godine. Crkva ima pacifal iz 1733. i monstrancu iz 1783. godine te vrijednu figurativno bogato ukrašenu propovjedaonicu u duhu rokokoa domaće radionice iz 1758. godine. Na žalost s propovjedaonice nedostaju četiri kipa evanđelista i anđeo s trubom. Iz crkvenog inventara nestali su i drveni kipovi s glavnog oltara, ali do sada nije pokazan veći interes da se oni pronađu. Uz glavni oltar sv. Dominika u crkvi su još dva pobočna oltara, lijevo sv. Valentin i desno oltar Anđela Čuvara. Sva su tri oltara izrađena u duhu klasicizma prije dvjestotinjak godina od drveta u tehnici intarzije tirolskog stila što je jedinstveno na cijelom području Krapinsko-zagorske županije. U crkvi su i nadgrobne ploče Otilije Horvath iz 1851. godine i Ivana N. Šandora Gjalskog iz 1856. godine.

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke                   

više na stranici puta br 1