GRB st Baner PD
Branko Balaško, Krapinsko zagorska županija, hrvatsko zagorje fotografdija, photo, Branko Balaško planinarenje, planinarsko društvo Stubaki, planinarske kuæe,  Branko Balaško Medvednica, planinarenje, planinarske staze, Branko Balaško Marijanski hodoèasnièki put, Marija Bistrica, hodoèašæe,  Branko Balaško Branko Balaško, planinarenje, Branko Balaško, PD Stubaki, planinarenje

Put br. 6 GRAČANI-SLJEME-MARIJA BISTRICA

 

Opis puta

 

Marijanski hodočasnički put iz Zagreba preko Medvednice svakako je jedan od najzahtjevnijih putova koji su do sada napravljeni. Tome ne pridonosi samo činjenica da se treba popeti na visinu od 1000 m, već i sama duljina puta od 30 km, a koja se gotovo u cijelosti mora propješačiti. Iako se na ovome putu penje na najviše dionice, na samome terenu ima malo otvorenih vidika tako da neke druge manje zahtjevne staze nude daleko više uživanja u krajoliku. Ali ovaj put ima istinsku draž pohoda iz velikog grada preko „divljine“ u svetište Majke Božje. Ova gora u čijoj u zavjetrini počivaju oba kraja puta nekada je bila premrežena stazama i putovima kojima se odlazilo u grad na „nadnicu“ ili na tržnicu sa mlijekom, vinom i kokicama. Nakon toga uslijedilo je doba planinarskih staza, danas gotovo zaboravljenih, da bi tek neke služile rekreaciji ili ovakovim pohodima. Tako i ovaj put u cijelosti koristi već neke markirane planinarske staze.

Početak puta je uGračanima, na tramvajskoj  stanici linije broj 15.  No, tu treba napomenuti da je HPD Stanko Kempny trasiralo Stepinčev put iz Podsuseda do Gračana i ta trasa se također smatra odvojkom Marijanskog hodočasničkog puta kroz Zagreb. Početak puta u Gračanima polazi Gračanskom ulicom i tu nas odmah čeka signalizacija planinarske staze, tkz. Leustekov put, zatim markacija Stepinčevog puta, ali i putokaz Marijanskog hodočasničkog puta.  Planinarska staza broj 14 jedna je od najpopuarnijih i najlakših staza za penjanje na Medvednici jer je ujednačenog nagiba. Nešto južnije od ove pozicije nalazi se crkva Sv. Mihajla koja dominira cijelim područjem. Na Gračanskoj ulici se krene u desno i odmah nakon stotinjak metara na slijedećoj raskrsnici skrene u lijevo te blagim usponom krene ulicom Lonjšćina. Uska ulica stisnuta je s obje strane obiteljskim kućama. Na novoj raskrsnici sa ulicom Gračec, produži se ravno i nakon 500 metara od početka dolazi se do zadnjih kuća naselja. Tu prestaje i asfaltna cesta. Na ulazu na šumski put postavljena je tabla Park prirode Medvednica, a nešto više i putokaz Marijanskog hodočasničkog puta. Tu je ujedno i kontrolna točka puta KT 6-1. Put nastavlja uspon u šumu tkz. Gipsovom stazom, dok desno veselo žubori potok Gračanac premošćen sa tri brane. Kod zadnje, treće brane, lijevo uz put na manjem uzvišenju „pri Mariji“ postavljen je križ i spomen ploča palim poslijeratnim partizanskim žrtvama. Na tom je mjestu postavljena i cestovna rampa te putokaz Marijanskog puta. Tristotinjak metara dalje, na mjestu Bjelčenica, desno uz put postavljena je još jedna spomen tabla žrtvama rata, te drveni križ i nekoliko manjih svetih predmeta na deblu drveta. Put stotinjak metara dalje račva i tu treba skrenuti desno te prelaskom preko potoka strmim usponom nastaviti dalje. Uspon nije dugačak i nakon sljedećih stotinjak metara na novoj raskrsnici gdje put skreće u lijevo, Marijanski put produžuje ravno kao staza kroz šumu. Duboko ispod staze čuje se šum potoka, a naša staza na novoj raskrsnici zadaje male probleme jer se račva na dva dijela. Problem ovdje zadaju urezana slova MB na deblu bukve jer bi se lakomisleno dalo zaključiti da je to oznaka puta. No, nije i treba krenuti gornjom, a ne donjom stazom. Put lagano uspinje visokom bukovom šumom i nakog 1,6 km prijeđenog puta staza više ne uspinje. Na jednom se dijelu čak i malo spušta te vodi kroz niže raslinje. Tu se i prolazi ispod sljemenske žičare.  Prva vožnja sljemenske žičare krenula je još davne 1963. godine, a vožnje je trajalo 23 minute. Na žalost, žičara više nije u funkciji pa se vrh Medvednice može samo cestom ili pješke. Na novoj raskrsnici putova treba skrenuti desno, prođe se preko potoka i uz blagi uspon dođe opet do šume u kojoj prevladavaju visoke bukve. Tu je i raskrsnica planinarskih staza. Iz Gračana dolazi staza br 14 ili poznatija kao Leustekova staza prema Albinu Leusteku koji je kao zagrebački šumar puno doprinio uređenju Medvednice. Po njemu je nazvan i izvor u blizini planinarskog doma Runolist - šumarev grob, mjesto je to gdje je Leustek osobno želio biti sahranjen.

Na ovome mjestu račvanja staza postavljeno je i odmorište s informativnom tablom Marijanskog hodočasničkog puta. No, ovdje se i mješa čitav niz oznaka koje bi trebale olakšati orjentaciju, ali one zapravo zbunjuju i najbolje ih je zanemariti. Tako postoje standardne crveno-bijele planinarske oznake, pa žuto-bijele okrugle i kvadratične oznake, a nešto više još se u to mješaju i bijeli krugovi sa upisanim žutim slovom „S“ ili slovom „Š“. Put dalje je blagog uspona lijevom stranom padine,a blizinu ceste najavljje zvuk motora automobila koji prolaze. Na više se sad mijesta prolazi mostićima preko manjih usjeka. Iako u većini nema vode, ima i onih u kojima ona veselo žubori na svom putu u kotlinu.

Nakon 3 km puta, a poslije velikog polukruga stazom u šumi dolazi se do lijepe nastrešnice, popularnog Adolfovca. Sklonište Adolfovac dobilo je ime po Adolfu Mošinskom. Uz sklonište postavljena su još dva stola i klupe.Zapadnije od ove lokacije nalazi se nekada poznata bolnica naBrestovcu. Put se sad račva na dva smijera, a naš nastavlja gornjim dijelom kroz manji šumarak jele i uskoro se otvara vidik na slijemensku cestu koja je tek nekoliko metara ispod planinarske staze kojom hodamo. Tu je i raskrsnica planinarskih staza broj 14 i 15. Marijanski hodočasnički put nastavlja stazom broj 14 gotobo paralelno sa Sljemenskom cestom. Tu se i otvara prvi značajniji pogled naMedvedgrad iZagreb u dolini i taj pogled sada će biti dostupan još nekoliko stotina metara duž puta. Na 640 m i nakon 3,5 km puta, prelazi se preko Sljemenske ceste koja uspinje prema vrhu Medvednice, a naš put ulazi u mladu bukovu šumu, sada ispod Sljemenske ceste. Nakon petstotinjak metara hoda dolazimo do nove raskrsnice. Nalazimo se u predjelu zvanom stara Pila gdje je uz izvor pitke vode nastrešnica sa odmorištem u kojemu je postavljena i  informativna tabla puta kao i tabla sa informacijama o šumi. Nakon toga, tek nekoliko metara dalje, sa Sljemenske ceste silazi makadam poznat kao Šumarev put koji vodi prema planinarskom domu „Runolist“. To je Planinarska staza broj 16 koja se na devetom kilometru odvaja sa Sljemenske ceste, ide ispod današnjeg Planinarskog doma "Runolist" i vodi do jezerca "Tigrovo oko" i Šumarevog groba.

Marijanski hodočasnički put nakon desetak metara skreće lijevo, stazom iznad puta i ubrzo dolazimo da zahtjevnije dionice koja je osigurana drvenim rampama zbog velike strmine. Tu se osim pogleda na grad iza nas, ispred otvara pogled na vrh Medvednice sa velikim telekomunikacijskim tornjem na vrhu. Put i dalje blago uspinje te se sad brzo mijenjaju vizure oko nas. Svakako je zanimljiviji detalj onaj na 855m visine, uz veliki desni zavoj gdje je u koritu potoka koji presjeca stazu, na izvoru poznatim zelenim sljemenskim kamenom sazidano odmorište uz kojega je nekada bilo postavljeno i postrojenje vodovoda. Tu se ulazi u dio šume gdje prevladavaju ogromna stabla bukve i jele. Pedesetak metara više još je jedno slično kameno odmorište, tik ispod Sljemenske ceste na koju se uspinjemo za dvjestotinjak metara te nastavljamo put desno u smjeru Stubičkih Toplica. Nalazimo se na raskrsnici cesta i puteva. Lijevo se ide prema Tomislavovom domu i vrhu Sljemena te dalje prema Šestinama i gradu.  Ujedno je tu i kraj Lustekovog puta, a naš Marijanski put sad dolazi do zapuštenog doma Željezničar i skreće lijevo, drvenim stepenicama kroz šumu na Činovničku livadu. Početak je to skijališta na Sljemenu, a čiji se glavni dio nalazi na drugoj, sjevernoj strani. Uspinjemo se livadom uz donji rub šume pa šumskim putem do ukrasa ove staze - nakon 6,5 km hoda dolazi se do Sljemenske kapele Majke Božje Kraljice Hrvata. Uz kapelu postavljena je informativna tabla puta na kojoj je postavljen i žig KT 6-2. U blizini ove kapele, na zapadnom dijelu Maedvdnice još je jedna značajna sljemenska kapela. Nedaleko od planinarskog doma Grafičar nalazi se kapela Sv. Jakoba, koja je poznato proštenjište mještana naselja ispod Medvednice. Još dvestotinjak metara puta je blagi uspon, i onda se dolazi na 1000m, najvišu točku ovoga puta kao i opće svih Marijanskih puteva u Hrvatskoj, pa kod hotela Snježne kraljice počinje njegov silazni dio. Ujedno je to i granični dio  grada Zagreba i Krapinsko zagorske županije i područja općine Stubičke Toplice. Slijedimo asfaltnu cestu, a onda skrećemo lijevo u šumu planinarskom stazom prema Hunjki. Tu odmah na početku je i skretanje desno za planinarsku kuću Puntijarka, a mi nakon blagog spusta opet lagano penjemo i onda dalje slijedi dugačak spust kroz bukovu šumu i šumu visoke jele. Na tom spustu dolazi se još do dvije raskrsnice planinarskih staza pa onda već vidimo Sljemensku cestu i nakon malog uzvišenja spuštamo na drugom dijelu na nju. Ušli smo na područje zvano Hunjka sa livadom i planinarskom kućom. Spustimo li se petnaestak minuta niže doći ćemo do jednog od najljepših objekata na Medvednici, a gdje se sa prirodom poigrao čovijek, nazvane po graditelju - 500 Horvatovih stuba.

Pored velikog drvenoh križa na Hunjki nastavljamo desno hrptom u šumu na području zvanom Mađarev brijeg u smjeru Goršćice. Sad put nastavlja u glavnom hrptom gore i ima laganui silaznu putanju. Prolazi se nekoliko planinarskih raskrsnica. Prvo je to desno za veliku kamenu stijenu Gorsko zrcalo. Sljemenska cesta je sad lijevo ispod nas, a mi prolazimo gustom crnogoričnom šumom. Raskrsnica na koju slijedeće nailazimo je na području zvanom Velika črešnja gdje planinarska staza vodi lijevo prema planinarskoj kući Lojzekov izvor i dalje prema Donjoj Stubici. Na toj je raskrsnici postavljeno i natkriveno odmorište sa stolom i klupama te informativnom zablom puta. Nastavljamo dalje hrptom do nove raskrsnice na području Male črešnje. Naša staza ide desno i spušta prema poznatoj livadi na Goršćici sa lugarnicom i planinarskom kućom. Staza napušta hrbat i spušta šumom prekrasnih ogromnih debla bukve. Nakon 14 km puta stiže se do Goršćice gdje je uz rub livade postavljna informativna tabla uz koju je i kontrolni žig puta KT 6-3. Hodanje se nastavlja dalje šumskim, na raskrsnici odmah kod livade treba skrenuti lijevo putem u smjeru Lipe. Prolazi se širokim makadamom na predjelu zvanom Koprivnjak. Put je gotovo ravnica uz blagi pad sve do predjela Križova jelva gdje se nalazi natkriveno odmorište sa stolom i klupama te informativna tabla puta. Tu put skreće lijevo prema Volarnici, a mi nastavljamo planinarskom stazom koja sad naglo uspinje na hrbat gore. Tu dolazimo do, vjerujem najimpresivnijeg drveta na cijeloj stazi. Ogromno deblo bukve, zdepasto i široko, u isto takovom okruženju. Staza je sad poprilično kamenita pa na ovoj visino od 700 m ima dosta kamenih stepenica. Lijevo uz stazu nalazi se tkz. Miškov vidikovac sa kojega se nekada mogao lijepo vidjeti stubička kotlina, ali su narasla stabla sad taj vidik sakrila. Tu se nalazi još i Miškov izvor pitke vode koji još uvijek veselo žubori. Po silasku sa ovoga kamenog hrpta spuštamo se opet na široki šumski put. Tu preporučam skrenuti nekoliko koraka desno u šumu do vidikovca sa kojega se kamenog balkoma širi prelijep vidik na istočni dio Zagreba. Uz ovaj vidikovac nalazi se i manje nakriveno sklonište sa stolom i klupama. Po povratak na put nastavlajamo do prve raskrsnice gdje treba skrenuti lijevo pa počinje kratki strmi dio koji nakon dvjestotinjak metara postaje ipak blaži. I tu ima nekoliko raskrsnica planinarskih staza, ali i dalje nema nikakvog problema sa orjentacijom. Nakon 17 kilometara hodanja stiže se do veće raskrsnice puteva i staza na Ročićevu sjenokošu. Vjerojatno je tu nekada i bila livada, no sad to više nije. Livade su desno dalje prema Lipi.

Dionica Marijanskog hodočasničkog puta od Kapelice Kraljice Hrvata pa do ove raskrsnice na Ročićevoj sjenokoši cijelo vrijeme je na dijelu Madvedničke planinarske transverzale 1M. Tu se nalazi manji kameni humak sa križem u sredini te čak dvije nastrešnice sa stolovima i klupama te informativnim tablama puta.  Desni odvojak vodi do planinarske kuće Lipa, a lijevi spušta prema lokaciji Tepčine Špice na kojoj se nekada nalazila kapela. Pedesetak metara od raskrsnice prolazi se pored izvora pitke vode, a na prvoj raskrsnici puteva treba skrenuti desno, planinarskom stazom broj 33 u smjeru Marije Bistrice. Slijedi dionica puta na kojoj gotovo da i nema vidika, tek na trenutak prema špilji Velika peći i nešto niže prema naselju Planina Gornja. Put je širok, šumski makadam i cijelo vrijeme spušta prema dolini ili je ravničarski. Na raskrsnici ispred naselja Laz, naš put napušta ovaj makadam i stazom kroz polje skreće lijevo. Ovdje se na trenutak otvaraju vidici, ali se opet ulazi u šumu gdje se dolazi do planinarske staze broj 63 koja od Sv. Mateja vodi prema Tepčinoj špici. Ispod same raskrsnice staza postavljeno je sklonište sa stolom i klupama te informativnom tablom puta. Stotinjak metara dalje planinarska staza izlazi na široki makadamski put nakojemu trena nastaviti lijevo. Uskoro prolazimo pored nogometnog igrališta uz lovačku kuću. Oprezan treba biti 300 metara dalje gdje treba skrenuti sa ovoga puta desno na put kroz manji klanac i onda nakon 150 metara izlazi se sa ovoga puta lijevo na polja iznad naselja Koščevići. Tu se otvara prvi pravi vidik na stubičku kotlinu, bezbroj naselja i brežuljka načičkano kao na licitarskom srcu. A u sredini poput ogledala blješti crkva Sv. Mateja na brežuljku istoimenog naselja. Staza nas vodi preko livada do prvih kuća u naselju i asfaltne ceste. Nakon naselja u kojemu se izmjenjuju tradicionalne drvene kuće sa modernim zidanim gospodarstvima slijedi podulje spuštanje i onda gotovo u podnožju slijedi skretanje desno i silazak na makadam pa poljskim putem još spust u polja i do potoka. Naravno, sad opet slijedi strmi uspon u naselje i nakon 21,7 km puta stiže se do kapele Sv. Matej. Na glavnoj cesti koja povezuje Gornju Stubicu i Laz, ispod kapela nalazi se informativni pano puta. Treba nastaviti dalje asfalzom u smjeru Laza te nakon 700 metara treba skrenuti sa njega lijevo na makadam koji spušta do potoka pa onda lagano penje uz brdo u naselje. Na vrhu brda pored križa dolazi se opet na asfaltnu cestu koja vodi dalje u centar Laza. Na ovom dijelu otvararu je lijepi vidici na Laz i okolicu. Uskoro se stiže i do ceste koja iz Marije Bistrice vodi preko Laza prema Zagrebu. Tu treba skrenuti lijevo te nakon petstotinjak metara stiže se u centar Laza. Na raskrsnici se nalazi informativna tabla puta, a prvi desni odvojak vodi u smjerucrkve Sv. Andrije. Marijanski hodočasnički put nastavlja dalje još stotinjak metara kada se napušta ova cesta pa počinje uspon u naselju. Nakon još tristotinjak metara treba skrenuti desno pa na prvom slijedećem raskršću lijevo i silazimo na makadam kroz naselje gdje se na njegovom rubu nalazi odmorište sa stolom, klupama i informativnim tablom puta. Dalje vodi pravi poljski put prema šumi ispod telekomunikacijskih tornjeva, a  pogled seže sve do daleke Kalničke gore. Napuštajući polja i zapuštete vinograde ostavlamo iza sebe naselje Laz i ulazimo u šumu koja još sprječava pogled na bistričko svetište.

 

TEHNIČKI PODACI O PUTU

 

Početna visina puta

245 m

Gračani

 

 

Najniža točka puta

175 m

Marija Bistrica

 

 

Najviša točka puta

1000 m

Sljeme

 

 

Završna visina puta

175 m

Marija Bistrica

 

 

Asfaltna cesta

4,5 km

 

 

 

Makadam, staza

26,7 km

 

 

 

Duljina puta

31,2 km

 

 

 

Daljinomjer:

Gračani,  Gračanska ulica

KT 6-1

0,5 km

 

Raspelo “Pri Mariji“

1 km

 

1. odmorište

2 km

 

Odmorište Adolfovac

3 km

 

Raskrsnica za PK „Runolist“

4,3 km

 

PK „Željezničar“

6,1 km

 

Sljeme, Kapela Kraljice Hrvata

6,5 km

Sljeme, Kapela Kraljice Hrvata

Hunjka

2,2 km

 

Goršćica

7,5 km

 

Ročićeva sjenokoša na Lipi

11,5 km

 

Sv. Matej, kapela sv. Matej

15,2 km

Sv. Matej, kapela sv. Matej

Laz, kapela sv. Andrije

2,5 km

 

Laz, odmorište

3,4 km

 

Marija Bistrica

5,1 km

Ukupna daljina

 

26,8 km

KONTROLNE TOČKE PUTA

Naselje

Kontrolna točka

Lokacija

Nadmorska  visina

 

Gračani

KT 6-1

N45 51.781 E15 58.376

285 m

 

Sljeme

KT 6-2

N45 54.078 E15 57.297

975 m

 

Goršćica

KT 6-3

N45 55.759 E16 01.787

725 m

 

Marija Bistrica

KT 7

N46 00.242 E16 07.427

235 m

 

 

ZANIMLJIVOSTI UZ PUT

Župna crkva Sv. Mihalja - Gračani

Najprepoznatljiviji simbol Gračana svakako je župna crkva sv. Mihalja, smještena na osamljenom brežuljku te dominira prostorom na području od Šestina do Remeta, a uzdignuta u rang župne crkve je tek 1983. godine. Kada je točno sagrađena kapela sv. Mihalja nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Legenda govori da je kapelu sagradio grof Prosenko, a učinio je to iz zavjeta protiv kuge koja je u Gračanima vladalapočetkom XVII. stoljeća. Najstariji zapis o gračanskoj kapeli datira iz 1622. godine. Vizitacija arhiđakona Benedikta Vinkovića iz navedene godine spominje je kao područnu kapelu sv. Marije na Dolcu. Kapelu ja gotovo sigurno izgradio grof Ivan Erdödy de Monyorokerek, zajedno s kanonikom, čuvarom zagrebačkog kaptola – Gašparom Vrbanovićem. Crkva danas posjeduje mali križ na kojem je zapisana godina 1518. i to je najstariji crkveni predmet, a neki su mišljenja da on dokazuje postojanje kapele već u XVI. stoljeću. Iako ta mogućnost postoji, čvrstih dokaza za to nema. Prvi veći i detaljniji opis kapele dao je arhiđakon Simon Juda Zidić, koji je kanonsku vizitaciju obavio 13. prosinca 1695. godine. Za kapelu je naveo, da se nalazi na području slobodnog kraljevskog grada Zagreba. Bila je od temelja zidana i nadsvođena, popločena cementom, s krovom od hrastovih daščica. Godina 1750. značajna je iz razloga što su Gračanci počeli graditi novi, veliki zidani zvonik. Godine 1779. arhiđakon Josip Mikinović po prvi  puta spominje sliku Majke Božje Pomoćnice koja svojim plaštem zakriljuje sve kršćane, odličnike i siromahe, plemenite i obične težake. Nevrijeme koje je 1810. godine pogodilo Gračane bacilo je križ i jabuku s gotovo novog zvonika. No upornošću i marljivošću Gračanaca sve je popravljeno, a 1870. godine zvonik je dobio novi, šiljasti oblik. Najveći mecena i dobrotvor kapele bila je  Marija Gjurak iz Gračana koja je 1891. godine kupila veliki žrtvenik sv. Mihaela, kip Blažene Djevice Marije te je slikaru Augustu Posiloviću platila za oslikavanje kapele. Kako je broj stanovnika Gračana i okolnih sela stalno rastao, područje unutar cintora koje je služilo kao groblje postajalo je preskučeno pa je u blizini kapele kupljeno novo zemljište i na njemu je14. listopada 1892. godine izvršen prvi ukop. Krajem19. stoljeća kapela je obnovljena i uređena s unutrašnje i vanjske strane. Nabavljeni su novi žrtvenici i propovjedaonica dok su orgulje ostale nepromijenjene te su i dalje zauzimale mjesto na korušu. Vanjski izgled kapele promijenjen je 1899. godine kada je porušena stara i izgrađena nova sakristija, koja je i danas u uporabi te se njen izgled od tada nije mijenjao. Godine 1905. kapela je znatno oštećena udarom groma. Tom je prilikom neoštećena ostala već spomenuta slika Majke Božje Pomoćnice. Od tog je vremena poraslo štovanje Gračanaca prema toj slici, koja i danas krasi kapelu. Novi mramorni oltar postavljen je krajem svibnja 1965. godine, a dana 21. lipnja iste godine posvetio ga je pomoćni biskup zagrebački – mons Franjo Kuharić. Obnova kapele nastavila se i idućih godina. Godine 1967. akademski slikar Josip Poljan izrađuje tabernakul i križ iznad oltara te dva vitraja u apsidi. Idućih godina temeljito je popravljen krov kapele, obnovljeni su prozori na sakristiji i napravljena su nova željezna vrata na ulazima u cantor, popravljen je dio cintora iza kapele, ugrađena je peć u kapeli te je sazidan dimnjak, a 1974. godine krenulo u obnovu i modernizaciju starih orgulja kojima je dodan električni motor za pokretanje, ugrađen je jedan novi drveni registar iz specijalnog drva, a ostali su intonirani i očišćeni. Godine 1983. Gračani postaju samostalna župa, pa je kapela uzdignuta na rang župne crkve. Uskoro su poravnati stari grobovi unutar cintora i maknuti križevi s njih te je 1985. godine postavljena spomen ploča s natpisom koji svjedoči da se na prostoru unutar cintora nalazi staro gračansko groblje. Kako bi se crkva modernizirala 1993. godine uvedena je elektrifikacija sva četiri zvona, a crkvu su obasjali novopostavljeni reflektori. Slika nazvana Sv. Mihael pobjeđuje sotonu zauzima središnje mjesto iza glavnog oltara u crkvi sv. Mihalja. U kanonskim vizitacijama prvi se puta spominje 1677. Godine, a njen autor nije poznat, ali se s velikom sigurnošću može reći da potječe iz radionice majstora Hansa Georga Geigera.  

Medvedgrad

U 13. stoljeću kada je građen Medvedgrad, u Hrvatskoj je najznačajniji događaj bio provala Tatara koji su ove prostore poharali i ostavili dubok trag u pamćenju onodobnog stanovništva. Medvedgrad, utvrđeni plemićki grad, pripadao je sustavu utvrda koje su trebale osigurati i spriječiti još jedno katastrofalno haranje tatarskih konjaničkih hordi. Sagrađen je na brdu Mali Plazur. Medvedgrad je izgrađen u vrlo kratkom vremenu i ističe se kvalitetom gradnje. Visoka umjetnička izvedbena razina i kvaliteta gradnje svjedoče o bogatom naručitelju. Oko gradnje Medvedgrada stručna literatura bilježi niz nedoumica, no sigurno je kako je 1254. godine burg bio potpuno dovršen. Poticaj za izgradnju dao je papa Inocent IV, a u to vrijeme biskup na Kaptolu bio je Filip, čovjek osobita kraljeva povjerenja i veliki graditelj.
Premda je bio kraljevski uređen i snažno utvrđen- s dvostrukim bedemima, opkopom, branič kulama, cisternom, kapelom i palasom-Medvedgrad nikada nije pružio utočište kralju i nikada nije bio opsjedan. Najvrjednijom se građevinom smatra oktogonalna kapelica sv. Filipa i Jakova s kamenim uglovima, rozetama, romaničkim portalom visokim 3 metra. Mijenjao je razne gospodare: od hrvatsko-ugarskih kraljeva i zagrebačkih biskupa, do velikaša i kanonika. Bili su to: herceg Koloman, Babonići, ban Mikac, kralj Žigmund, biskup Eberhard, grofovi Celjski, kralj Matija Korvin, herceg Ivaniš Korvin, Juraj Branderbuški, Nikola Zrinski i posljednji mu gospodari-Gregorijanci. Vlastelinstvo je živjelo od posjeda u podnožju Medvednice (Šestine, Blizna, Dedići itd.). Gregorijanci su, kao posljednji stanovnici, ali ne i vlasnici, Medvedgrad napustili i preselili se u novoizgrađenu kuriju u Šestinama neposredno prije potresa koji je ovo područje zadesio 1590. godine. Medvedgrad više nikada nije obnavljan iz razloga što su nove društvene prilike umanjile njegov strateški značaj, ali i stoga što je izmijenjena i kultura stanovanja. Novi načini gradnje i stilovi u arhitekturi, te zahtjevi u pogledu poimanja udobnosti življenja, stanovanje na Medvedgradu učinili su nepotrebnim i neudobnim, a njegovu obnovu neopravdanom.1974. godine započela su istraživanja i konzerviranje zidova, te rekonstrukcija pojedinih dijelova. U sklopu Medvedgrada nalazi se skulptura akademskog kipara Kuzme Kovačića-Oltar domovine. 

Žičara- Medvednica

Prva vožnja sljemenske žičare krenula je još davne 1963. godine. Vrijeme vožnje trajalo je 23 min uz brzinu vožnje od 3 m/s. Kapacitet jedne kabine bio je 4 odrasle osobe. U jednom satu mogla je prevesti 490 putnika. Donja stanica žičare nalazila se na nadmorskoj visini od 330 m, a gornja na visini od 1000 m. Iz Zagreba se do Sljemenske žičare dolazilo tramvajem broj 15 od Mihaljevca. Na posljednjoj tramvajskoj stanici, s okretišta, prolazilo se kroz tunel dug 200 m ispod kose Rebar. Taj je tunel probijen sredinom prošlog stoljeća, a bio je zamišljen kao poveznica Zagreba i Stubičkih toplica kroz Medvednicu. Od tunela se 10-minutnom šetnjom dolazilo do donje stanice Sljemenske žičare. Stara žičara više nije u funkciji, a očekuje se izgradnja nove moderne žičare. Do tada, ZET je organizirao prijevoz autobusom. 

Brestovac-Medvednica

Brestovac, nekadašnji sanatorij za liječenje tuberkuloze, sagradila je okružna blagajna za osiguranje radnika u Zagrebu u godinama 1907-1908 na zemljištu poklonjenom od grofa Miroslava Kulmera. Južna prisoina strana, 846m visine, idealan položaj u sredini prostranih šuma, učinili su, da je taj, onda jedini naš sanatorij za liječenje tuberkuloze, doskora postao glasovit. U početku zamišljen u malom opsegu, doskora je postao premalen za veliki broj pacijenata, tako da su ga u dva maha morali proširivati. Sam sanatorij bio je najmodernije opremljen. Ravnatelj sanatorija dugo godina je bio dr. Milivoj Dežman poznat po svojoj velikoj ljubavi prema Ljerki Šram koja se ondje liječila.
1968. godine, zbog novih uvjeta u zdravstvenoj službi i novog načina liječenja tuberkuloze, bolnica je rasformirana, te ubrzo devastirana. 

Adolfovac-Medvednica

Savjetnik i dugogodišnji upravitelj šumarije Zagreb Herbert Krauthacker nam je ustupio fotografije lokaliteta Adolfovac od 17. srpnja 1973. godine, na kojima se djelomično vidi razmjer prirodne katastrofe koja je tada pogodila ovaj šumski predjel. Sadašnji upravitelj šumarije Zagreb Davor Zurak je tada bio još mali dječak, ali se sjeća zvuka udaraca izvaljenih stabala na tlo, koje se čulo čak do Bukovca. Državni šumarski inspektor u mirovini Davorin Kapec je tada s radnicima šumarije Novoselec pomagao šumariji Zagreb u saniranju posljedica nevremena. 

Planinarski dom "Runolist"  - Medvednica

U neposrednoj blizini samog vrha Medvednice, točnije na 836m nadmorske visine, nalazi se jedan od najljepših domova na Medvednici, Planinarski Dom "Runolist" u mješovitoj šumi bjelogorice i crnogorice što čini izrazito pogodno mjesto za osobe koje imaju problema s dišnim putevima. Zbog svojeg položaja, kapaciteta i ostalih karakteristika, vrlo je pogodan za visinske pripreme sportaša. 
Ispred Doma se nalazi velika terasa. Do Planinarskog Doma "Runolist" može se stići i autom.  Iz pukotine u 12 m visokoj stijeni zelenog škriljevca (po kojemu je Medvednica poznata) izvire pitka voda potoka Bliznec koja teče do naselja Bliznec podno Medvednice, a ta stijena naziva se Šumarev grob. Ova stijena se nekoć jako svidjela upravitelju zagrebačke šumarije, ing. Albinu Leusteku, koji je tu zaželio imati posljednje počivalište, te od njega samoga i potječe naziv "Šumarev grob". Leustekova želja za pokopom na stijeni vjerojatno je potaknuta poznatom grobnicom vlastelina Jankovića iznad slapa Jankovca na Papuku. Naziv se udomaćio među planinarima, a kasnije ušao i u mape Medvednice. Albin Leustek sahranjen je ipak u obiteljskoj grobnici na groblju u Šestinama, ali je naziv stijene ostao u spomen na njega. Malo ispod stijene, nalazi se jezerce «Tigrovo oko» napravljeno 1994. branom na potoku, nazvano po pripadnicima Prve brigade Gorskog zdruga «Tigrovima» koji su za vrijeme domovinskog rata imali sjedište u pl. domu «Runolist». 

Činovnička livada - Sljeme

Dobila je ime po Činovničkom domu, današnjem domu «Željezničar» koji je bio sagrađen 1928. kao dom gradskih činovnika Zagreba, i koji se nalazi ispod livade, na raskrižju sljemenske ceste. Ispod livade, kod ugostiteljskog objekta «Stara lugarnica» gdje se nekad nalazio stari Tomislavov dom (izgorio 1934.), nalazi se izvor. Preko livade vodi skijaška trasa «Bijeli spust», te zimi ovdje ima mnogo skijaša i sanjkaša. 

Sljeme

Iako mnogi naziv Sljeme i Medvednica poistovječuju za isti pojam, činjenica je da je Sljeme tek naziv za najviši i centralni dio Medvednice, a kojim domonira i daje mu prepoznatljivu vizuru visoki telekomunikacijski toranj. Na žalost sada se ne može popeti na telekomunikacijski toranj kako bi se uživalo u fantastičnom pogledu na Zagrebačko okruženje. Zanimljivo je da je prvi razgledni toranj na Sljemenu postavljen 1870. godine. To je ujedno bio prvi planinarski objekt u Hrvatskoj. Toranj je bio visok samo 4 metra, ali i to je bilo dovoljno za uživanje u vidiku jer je šuma bila niska. No ona ga je ubrzo prerasla pa se 1877. godine gradi novi, 4 m viši drveni vidikovac. Na istome je mjestu 7.7.1889. godine postavljen prvi metalni vidikovac, visok 12 metara. Onda je 1960. godine, podignut prvi željezni TV toranj s mnogo višim vidikovcem. Tako je stara željezna piramida postala nepotrebna i iste je godine preseljena na Samoborsko gorje, na Japetić, gdje je i danas. Nakon nekog vremena vlasnik TV tornja je zatvorio pristup na vidikovac pa posjetitelji Sljemena više nisu mogli razgledavati okolicu. Izgradnjom novog armiranobetonskog TV toranja 1973. godine, stvorena je obveza investitora da na novom TV tornju izgradi dvoetažni zatvoreni ugostiteljski prostor s rotirajućom platformom i vidikovcem te odgovarajuće »brzo« dizalo za posjetitelje. Sa 1196 metara nadmorske visine, na 95. metru169 metara visokog tornja puca pogled na Zagrebačku županiju, Hrvatsko zagorje, Plješivicu Papuk, Pohprje, Alpe… Novi ugostiteljski sadržaji s vidikovcem djelovali su tek par mjeseci 1983. godine i ubrzo prestaju s radom, navodno zbog ekonomskih razloga pa tako planinari i turisti već skoro 20 godina ne mogu sa Sljemena razgledavati okolicu.  

K apela Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata - Sljeme

Prelijepa kapela sagrađena je podno velikog sljemenskog televizijskog tornja na 1001 m visine. Nekada se ovamo dolazilo pješke, a danas automobilima iako još ima ne mali broj zaljubljenika hodanja i laganog uspinjanja uskim stazama kroz hladovinu guste šume. Ako vam je teško hodati nekoliko sati, a ono bar ostavite svoje aute kod planinarskih kuća na Hunjki, Puntjarki ili Tomislavcu, poznatih sljemenskih izletničkih lokacija, popnite se na vrh Medvednice od kuda se širi prekrasan pogled na Zagorje. Na proplanku šumom sakrivena oku, prelijepa je kapela, rad najuspješnijeg sakralnog arhitekta prve polovice 19. stoljeća Juraja Denzlera. Crkva kojom upravljaju Isusovci, građena je za potrebe planinara i izletnika, ali zamišljena i kao spomenik 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva te 1300-godišnjice pokrštenja Hrvata pa je unutrašnjost prožeta motivima iz domaće umjetnosti i povijesti. Gradnja je temeljena na tradiciji crkvene umjetnosti iz doba prvih hrvatskih vladara, a u potpunosti se uklapa u okoliš. Zidovi građeni od izvornog zelenog kamena 1932. godine, svrstavaju ovo zdanje među najbolja arhitektonska djela sakralne gradnje. Poticaj je dao te brigu za gradnju i uređenje vodio otac Josip Műller D.I., a kapela je građena sredstvima planinara, izletnika i drugih vjernika te uz poklone raznih ustanova. Unutarnje uređenje zamislio je i najvećim dijelom izveo akademski kipar Radoje Hudoklin. On je 1939. godine nad oltarom od domaće orahovine izradio u reljefu lik Majke Božje s djetetom Isusom u rukama, koji je sastavljen od 36 komada. Svetište je obloženo srebrnim mozaikom s zlatnim zvijezdama od 400 000 ugrađenih kockica na 40 m2 zida. Mozaik kao ures trijumfalnog luka kojim je svetište odijeljeno od lađe, izradio je 1936. godine Ivan Marinković, a po nacrtima Radoja Hudoklina i M. Stupice. Nadasve zanimljiv strop od slavonske hrastovine podijeljen je na 49 polja, a u svakom polju je po jedan reljef. U sredini je lik Majke Božje s djetetom Isusom, a dijagonalno se redaju četiri reljefa svetaca zaštitnika Hrvata te oko njih poredani grbovi naših krajeva s hrvatskim življem – Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Istre. Slijedi 39 grbova raznih gradova poznatih u hrvatskoj povijesti. Svi su reljefni grbovi u boji ukrašeni starohrvatskim pletarom te strop djeluje kao šareni sag. Kompozicija i izradba stropa majstorska je izvedba Hudoklina iz 1937. godine koji je u kapeli još izradio i kanonske ploče i stalak za misnu knjigu, svijećnjake, posudu za milostinju...Obje pokrajnje stijene lađe ukrašene su fresko slikama veličine 720 x 380 cm u tehnici čistog freska, a rad su slikara Mirka Stupice. Svaka osoba na slici nosi odijelo svog kraja i svog doba te joj je dana značajna crta njegovog kraja i njegove povijesne uloge. Vanja Radauš izradio je 1939. godine žrtvenik od kamena, a vrata svetohranilišta Josip Turkalj 1933. godine. Uz oltar su dvije velike amfore koje je izradila keramičarka Marta Piazzerino. Crkveno su ruho izradile časne sestre sv. Križa u Đakovu 1933. godine po nacrtima Tereze Paulić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu. 

Kapelica Sv. Jakob - Sljeme

Kapelica Sv. Jakoba, nalazi se na vrhu Velikog Plazura, na nadmorskoj visini od 869 m. Građena je u klasicističkom stilu. Nekada se na tom istom mjestu nalazila molitvena drvena kapelica Sv. Barbare, koja je kasnije izgorjela u požaru. U njoj su se molili rudari koji su u srednjem vijeku radili u Rudniku Zrinski. Vjerojatno je sagrađena prije propasti Medvedgrada, što znači prije nešto više od 400 godina. Taj lokalitet i danas ima privlačnu snagu zbog estetskih razloga i vidika prema Zagrebu i Posavini. 

Hunjka - Medvednica

Hunjka (877 m) je važan prijevoj na hrptu Medvednice preko kojeg prelazi cesta iz Zagreba za Stubičke Toplice. Uz nju je nova planinarska kuća "Mala Hunjka", izgrađena na temeljima stare Rauchove lugarnice i veliki Dom obrtnika (Zvonimirov Dom, nekadašnji hotel "Janica"). Hunjka je poznata i kao prekrasna livada s lijepim vidicima na Zagorje i slovenske planine.
Naziv Hunjka potječe od riječi humka, što označava razmeđu između nekadašnjih Kaptolskih, Rauchovih i Kulmerovih šumskih vlastelinstava. 

Horvatove stube - Medvednica

Vladimir Horvat, novinar, publicist, nakladnik, fotograf i planinar, te zaljubljenik u Medvednicu, od 1946. do 1953. izgradio je 500 kamenih stuba u tada nepristupačnom djelu Medvednice. Ovo je područje osobito zanimljivo zbog raznolikih kraških oblika u vapnenačkom terenu. Osim špilja i jama, tu ima voda ponornica, stijena, ponikava i škrapa, tako da posjetitelj može sebi dočarati raznolikost i zanimljivost kraške prirode. Horvatove stube bez sumnje su najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Horvatove stube nalaze se ispod hotela «Janica» i Rauchove lugarnice. Visinska razlika između prve i posljednje stepenice je 103 m, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. Silaskom niz stube proći ćemo pored Patuljkove špiljice, vidikovca s malim odmorištem odakle se pruža pogled na susjedne brežuljke i dio Hrvatskog zagorja s najbližim naseljem Pila, kamena nazvanog Moj naklon, Tisinog ponora, špilje Medvednice, Male pećine, te doći do obale potoka Bistri jarek gdje je odmorište «Srnec». Svaka 50-a stepenica označena je brojem da izletnik zna prijeđeni put. 

Gorščica s lugarnicom - Medvednica

Livada Gorščica nalazi se na nadmorskoj visini od 740 m. To je veća planinska livada na kojoj se nalazi lugarnica. U blizini je vrh Sljemenski Oštrc visine 743 m. Gorščica je ključna točka za putove prema Hunjki i vrhu Sljemenu, kao i prema Planinarskim domovima «Lipa» i «Vugrovec». Na livadi se nalazila stara kaptolska lugarnica Gorščica koja je izgorjela, a «Šumarija Zagreb» na istom mjestu je obnavlja izgorjelu lugarnicu. 

Tepčina Špica - Medvednica

Početkom 19.stoljeća još su se raspoznavali ostaci kapelice  s okruglim svetištem podno brda Tepčina špica iznad Šagudovca. Tepčina špica je zanimljiva jer se u njezinom šikarju skrivaju ostaci zidina nepoznatoga grada. Prema pričanju bio je to veliki grad prema kojemu ime nosi selo Karivaroš. Selo Karivaroš spominje se u dokumentima iz 1669. godine, a pretpostavlja se da je u starije vrijeme nosilo drugi naziv, Po napuštanju grada i tadašnje kapele sagrađena je 1901. godine današnja kapela u Šagudovcu. 

Kapela  sv. MatIje – Sveti Matej

Srednjovjekovna barokizirana kapela smještena je kao prekrasan ukras na jednoj od najljepših lokacija ovog području. Opasana je zidom, usred naselja koje se nekad zvalo Matijanec, a s kojeg se šire prekrasni vidici na zeleno valovito more bezbrojnih brežuljaka u daljini. Na žalost, novija izgradnja oko kapele u potpunoj je oprečnosti s dobrim dojmom kojeg dobivamo iz daljine, približavajući se toj lokaciji. Sakralni se objekt na ovoj lokaciji prvi put spominje 1279. godine, a u kanonskoj vizitaciji iz 1622.  napominje se da je crkvica ovdje bila veoma davno. Jedna od najvrednijih i najstarijih kapela ove župe građena je od kamena u gotičkom stilu. Kapela je posvećena Svetom Mateju, cariniku koji je radio za Rimljane sve do trenutka kad je cestom prolazio Isus i pozvao ga sa sobom. Ostavio je sve i odmah krenuo. Kada je Isus nakon slavnog uskrsnuća uzašao na Nebo, Matej s ostalim apostolima na Duhove primi snagu Božju i od tada započinje propovijedati po Arabiji, Etiopiji, Indiji... Umire mučeničkom smrću. Iza potresa 1880. godine kapelu sv. Mateja obnovio je graditelj zagrebačke katedrale Herman Böllé, a u župnom stanu čuva se originalni nacrt postojećeg velikog neogotičkog oltara potpisanog od autora Bölléa. Taj je nacrt bio izložen na izložbi Historicizam u Hrvatskoj u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Oltar tirolskog neogotičkog stila izrađen je od drva. U plitkim pokrajnjim kapelama nalaze se novi oltari od drva, rad domaćeg majstora. Kapela je nanovo obnovljena, a unutrašnjost je oličena u stilu zagrebačke katedrale po akademskom slikaru profesoru Vladimiru Pavleku, koji je kapelu i nazvao malom katedralom. U kapeli se ispod lađe nalazi oveća grobnica koja je kao i cijelo područje još nedovoljno istražena. 

ŽC  sv. Andrije - Laz Bistrički

Lijepa kapela smještena je na 340 metarskoj uzvisini iznad raštrkana naselja uz cestu Marija Bistrica-Zagreb. Do kapele  s  južne strane smješteno je omanje groblje, a ulazno dvorište do kapele i groblja uzorno je uređeno. Feudalni posjed Laz Bistrički spominje se 1327. godine kada ga je Nikola Ludbreški darovao Zagrebačkom kaptolu. Samo se naselje zvalo Vražji Laz i pripadalo je upravnoj župi Moravče. Naselje od davnina poznato kao centar majstora koji proizvode drvene dječje igračke kao što su leptiri, konjeki s kolima, zipke, ormari, frule i tamburice, a sve obojano jarkim bojama. 

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke                 

više na stranici puta br 1