GRB st Baner PD

DONJA STUBICA

 

Kao središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca, s krvavim završetkom na polju kod Stubice 9. veljače 1573. godine, tadašnja Stubica je bila uključena u centar srednjoeuropskih događanja. Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno, sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. stoljeću bio sjedište velikaškog posjeda u "«zagrebačkom komitatu"» i kao takav je prema urbanim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.

Na području Donje Stubice nalazilo se od 16. do 19. stoljeća nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka, a već 1209. godine spominje se Stubica i tvrđava u povelji kralja Andrije II kojom on vraća neke posjede županu zagrebačkom Vratislavu koji prezime Ača mijenja u Thot. Do 15. stoljeća vlasnik stubičkih posjeda je obitelj Thot, a onda udajom Dore za Andriju prelazi u obitelj Hennyngh koji su vlasnici sve do 1507. godine kada obitelj izumire, a dio posjeda na kraju 1564. godine dolazi u vlasništvo Tahija.

Donja Stubica je bila castrum koji se nalazio iznad glavnog trga i sadašnje Župne crkve na lokaciji sada zvanoj Stari grad. Ne zna se kada je dvorac sagrađen. Donjostubička tvrđava bila je razrušena u seljačkoj buni, a Regina Drašković, rođena Domjanić, potkraj 1790. godine je preuredila kuriju i dogradila sa dva krila pretvorivši je u barokni dvorac Stubički Golubovec na imanju na pola puta između Donje i Gornje Stubice. U 17. i 18. stoljeću kao vlasnici spominju se članovi obitelji baruna Mallakoczy de Szomszedvar (Susedgrad). Plemićka obitelj Domjanić iz Zeline, čiji je posljednji potomak bio pjesnik Dragutin Domjanić, upravljala je imanjem do 1805. godine, kada ga prodaje zagrebačkom biskupu Maksimilijanu pl. Vrhovcu. On ga je oporučno ostavio svojoj nećakinji grofici Ani Sermage od Susedgrada i Medvedgrada, nakon čije smrti imanje pripada njenoj kćerki Antoniji, ženi hrvatskog bana baruna Levina Raucha de Nyek, poznatog potpisnika Hrvatsko-ugarske nagodbe. Udajom Alice Rauch, kćerke Antonije i Levina, za Christiana baruna Steeba 1877. godine vlasnik Stubičkog Golubovca postala je obitelj Steeb koja je u njemu boravila do 1945. godine kada se preselila u Austriju gdje živi i danas.

U Vrhovčevo doba glavni ulaz u dvorac bio je sa sjevera, iz perivoja. Znatnije promjene nastale su u doba kada je dvorcem upravljao Levin Rauch. Nakon potresa 1880. godine Rauch je obnovio dvorac i učinio znatne promjene u perivoju i okolici dvorca.
Dvorac i perivoj preživjeli su rat bez oštećenja. Čak su 1944. godine obnovljena sva pročelja dvorca. Od 1945. godine do danas dvorac je promijenio mnoge korisnike koji su pretežno od dvorca i perivoja samo uzimali, a vrlo su malo ili ništa davali. Godine 1969. općina dodjeljuje dvorac Povijesnom muzeju Hrvatske iz Zagreba koji se njime koristi do 1978. godine, kada je iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu premještena u dvorac kajkavska biblioteka. U veljači 1989. godine u dvorcu je osnovano društvo »Kajkaviana« kao društvena organizacija građana čiji je cilj prikupljanje, čuvanje i prezentiranje hrvatske kajkavske kulturne baštine. "«Kajkaviana"» se od tada brine za dvorac i u njemu organizira različite društvene i kulturne aktivnosti.

Prema Kanonskoj vizitaciji 67/XXXIII župu u Donjoj Stubici osnovali su 1345. godine Lovro Toth i njegova rođakinja Ana Banfy, udovica Stjepana Deshazy te spada među najstarije župe Zagrebačke biskupije. No sigurno je da je na ovom prostoru crkva bila još u doba uređenja župske zajednice iza pokrštavanja Hrvata u 8. stoljeću. Najstariji pisani spomen crkve potječe iz 1622. godine. Iako se ne zna kad je točno sagrađena današnja crkva, samo jezgro sagrađeno je 1530. godine na feudalnom groblju kada je Ana Toth, kći Ivana Henning, posjednika Podsusedgrada i dvorca u Donjoj Stubici, podigla zavjetnu crkvu nakon pogibije supruga Stjepana Deshazyja koji je zajedno s 42.000 vojnika, 3 biskupa i 5 svećenika stradao u bitci na Mohačkom polju 1526. godine. Crkva je kasnije dograđivana i proširenjem je 1857. godine dobila današnji izgled - barokizirana gotika.

Karakteristika crkve je kapa zvonika slična kapi starog zvonika zagrebačke katedrale koji crkva dobiva 1857. godine i po čemu je jedinstvena na ovom području. Crkva s karakterističnim tornjem dobro je uočljiva sa svih prilaza Donjoj Stubici jer je sagrađena u ravnici na 188 m, na glavnom gradskom trgu. Udaljena je od Svetišta Majke Božje Bistričke 16 km.

Ispred oltara sv. Josipa u lijevoj pokrajnjoj lađi nalazi se grobnica obitelji Franje Tahija s jedanaest skeleta. Renesansna nadgrobna ploča s reljefnim likom nalazi se u Muzeju seljačkih buna, dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.