GRB st Baner PD

OROSLAVJE

 

Prema dosad dostupnim povijesnim izvorima, Oroslavje se spominje najranije 1408. godine u jednom regestu vinske desetine. Nalazilo se u sastavu sučije Donja Stubica. Pojedini lokaliteti na oroslavskom području spominju se već početkom 13. st. (1209.) u poznatoj ispravi ugarskog kralja Andrije II. Oroslavje se od 14. stoljeća nalazilo u sastavu susjedgradsko­-stubičkog vlastelinstva što ga je porodica Acha držala sve do njihova izumrća u 15. stoljeću. Nakon njih vlasnicima ovog vlastelinstva bila je obitelj Hening i njezini potomci sve do 70-tih godina 16. stoljeća kad se ovo vlastelinstvo počinje raspadati na niz malih posjeda, odnosno vlastelinstava. Tada se na čelu sučije spominje i Ivan Magaić, poznatiji uz Matiju Gupca i Ivana Pasanca kao jedan od trojice članova vrhovnog ustaničkog vijeća, koje je vodilo glasovitu bunu 1573. godine. U razdoblju do sredine 17. stoljeća potpuno se promijenila slika susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva, jer je na njegovom području nastalo niz manjih posjeda, koje su držale različite plemićke i velikaške obitelji. Godine 1574. u Oroslavju su bila dva vlasnika, a već 1598. godine čak njih sedmoro, da bi u 17. stoljeću u Oroslavja značajnu ulogu počele igrati plemićke obitelji Vojkovića-Vojkffyja i Čikulina, te od sredine 18. stoljeća i Sermagea. Sredinom 17. stoljeća već postoji kurija sa svojim pripadnostima i crkva, koja je imala svoj vrt i vinograd. Radi se o kapela Bl. Dj. Marije, koja se pod tim imenom u kanonskim vizitacijama spominje prvi put 1669. U 18. stoljeću obitelj Vojković doživjela je svoj vrhunac, jer su 1763. stekli grofovsku titulu, a Sigismund Vojković-Vojkffy vršio je službu kraljevskog komornika i bio zapovjednik dvorske straže na dvoru carice Marije Terezije. On je vjerojatno između 70-tih do 90-tih godina ovog stoljeća sagradio dvorac okružen perivojem, koji postoji još i danas.

 Od tri krila koja tlocrtno čine slovo U, a kasnije su izvedene prigradnje bočnim krilima dvorca koja zatvaraju s dvorcem unutrašnje dvorište. Dvorac Oroslavje donje donosi novost u dotadašnjoj baroknoj shemi zagorskih dvoraca. Umjesto hodnika s arkadama na dvorišnoj strani dvorca, u tom se dvorcu hodnik pojavljuje u uzdužnoj osovini glavnog krila i na taj način omogućuje gradnju prostorija s obje strane hodnika. Glavni motiv tlocrta prizemlja je velika veža kojom se dolazi do dvorišta. Pročelja dvorca nose obilježja kasnobaroknog klasicizma. U unutrašnjosti je nekoliko tipova svodova. Bačvasti svodovi su u prizemlju, češki su u hodniku i veži, a koritasti u sobama na prvom katu. Svod glavne dvorane na katu (tzv. palače) oslikan je zidnim slikama alegorijskog sadržaja, nastalim potkraj 18. stoljeća. U iluzionističkoj arhitektonsko-figurativnoj kompoziciji, unutar rubno naslikane balustrade i blago naoblačenog neba, prepoznajemo grčko-rimske bogove i heroje među kojima je i poletni Merkur. Vrtovi uz dvorac nastali su vjerojatno već potkraj 18. stoljeća, a kako su izgledali u drugoj polovici 19. stoljeća vidi se na staroj katastarskoj karti. Preoblikovanjem 1885. godine perivoj se proširuje i dobiva obilježja pejzažno-romantičarske perivojne arhitekture. Mijenja se i tlocrtna kompozicija, pa kruta barokna aleja biva mekanijom i tako se prilagođava tada modernom parkovnom konceptu. Tako oblikovan perivoj, uz manje izmjene, očuvao se do danas, ali osiromašen za brojne sadržaje, zapušten i degradiran nogometnim igralištem i individualnim stambenim zgradama s kolnim pristupom kroz glavnu aleju.
U perivoj se ulazi kroz raskošni i veoma lijep barokni portal koji je, gledajući s juga, završetak vizure glavne ulice u Oroslavju. Ispred istočnog pročelja dvorca nalaze se dva barokna kamena kipa iz 18. stoljeća. U nas su rijetki barokni kipovi s mitološkim bićima. Flora, božica cvijeća, i Satir nalazili su se u perivoju ispred dvorca Oroslavje gornje, a u Oroslavje donje preneseni su vjerojatno između dva svjetska rata kada je industrijalac Milan Prpić posjedovao oba dvorca.

 Godine 1885. vlasnik dvorca Oroslavje Gornje postao je Ljudevit Lujo Vraniczany, poznati promicatelj umjetnosti i pristaša preporodnih ideja. On je obnovio dvorac, ali bez bitnih promjena. Uredio je perivoj oko dvorca i dao mu romantičarske elemente, postavio skulpture, fontane… Poznati slikar Vlaho Bukovac ovdje je često boravio i naslikao portrete obitelji Vraniczany i pročelje dvorca. Janko Vojković-Vojkffy prodao je 1897. dvorac i posjed Oroslavje Donje Ugarskoj hipotekarnoj banci. Posjedi su razdijeljeni seljacima, a dvorcem su upravljale razne obitelji: Novakovići, Oršići i Tucići. Godine 1920. (ili 1921.) oba dvorca kupuje zagrebački industrijalac Milan Prpić, koji je dvorac Oroslavje Gornje 1925. pretvorio u tekstilnu tvornicu, a dvorac Oroslavje Donje postao je njegov dom. Kako je uvođenje električne energije vezano uz tekstilnu industriju i ugljenokope, električna struja se u Hrvatskom zagorju prvo koristi u Oroslavju i Gornjoj Konjščini od 1920. godine.

 Oroslavje ie jedno od rijetkih naselja koje je imalo dva dvorca na razmaku od tristotinjak metara, a koji su nastajali u različitim vremenima i nisu pripadali istim vlasnicima. Stariji je dvorac izgorio 1949. godine, a dvorac Oroslavje Donje danas je potpuno devastirano zdanje. Lik Siniše iz romana ``Grička vještica" kojeg je napisala Marija Jurić-Zagorka vlasnik je tog dvorca. Klavirski virtuoz i kompozitor Franz Liszt u istome je dvorcu svirao 26. srpnja 1846.

 Nekadašnja oroslavska kapelica spominje se u kanonskoj vizitaciji 1669. godine. Proširena je i današnji izgled dobiva 1845. godine. Župa na ovom području osnovana je 1941. godine. Tako u povelji o osnivanju župe, koju je 19. prosinca 1940. godine potpisao nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, piše: «S prvim danom siječnja 1941. godine otvara se na teritoriju donjostubičke župe Presvetog Trojstva nova župa pod imenom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oroslavju…» Župnik Josip Cigler u župnoj Spomenici između ostalog zabilježio je i ovo: ``U Oroslavju zavlada kuga od koje su ljudi umirali. Da se toga velikoga zla oslobode, odluči narod, potaknut župnikom Antunom Tuškanom, podignuti kapelu u Oroslavju na čast Majci Božjoj. Zemljište, na kojem bi se imala podignuti kapela, pokloni za onda živući grof Krištof Vojković, kojega potomci žalibože to lijepo hrvatsko ime pomađariše u Vojkffy, i k tome odluči pokloniti svu ostalu potrebitu građu, kao ciglu, crijep i drvo. Ručne i vozne težake dali su ljudi u naravi, a potrebni novac za radnike sakupiše među sobom. I doista stvoriše u kratko vrijeme oko godine 1820. milovidnu krasnu kapelu."

 Obitelj grofova Vojnović smatrala se je uvijek nekom načinom pokroviteljem te kapele te ju raznovrsno darivala. Ta visokorođena obitelj ima u toj kapeli svoj poseban oltar "Dobroga Pastira".Orgulje iz bivše župne crkve u Donjoj Stubici prenesene su ovamo 1879. godine. Zanimljivo je da je od osnutka župe do danas župa imala samo tri župnika. Prvi župnik, sve do 1989. godine bio je vlć. Josip Govedić.