GRB st Baner PD

Medvednica

 

  Masiv Medvednica je smješten između jugoistočnih Alpa i sjeverozapadnih Dinarida, nalazi se između 15°49'45" i 16°07'45"  geografske dužine i 45°49'00" i 45°59'00" geografske širine. I pruža se u smjeru jugozapad-sjeveroistok u dužini od oko 40km i širini oko 9km. Istočni dio Medvednice započinje kod Bisaga u dolini rijeke Lonje i završava na zapadu kod Podsuseda kod rijeke Save. Najviši vrh je Sljeme, visok 1035m. Rubni dijelovi Medvednice stapaju se na jugu sa Zagrebom, a sjeverni dio je granično područje Hrvatskog zagorja gdje se veliki broj živopisnih zaselaka uvukao skroz u rasjede Gore kako je stanovnici s ovog područja zovu.

  Medvednica, gora srednje visine, je jako razvedena, pokrita šumom, tektonski raznolika i planinarski vrlo atraktivna pogotovo ako se uzme u obzir da u njenom podnožju živi više od polovice organiziranih planinara Hrvatske. Najveći dio Medvednice izgrađen je od eruptivnog kamenja, a najviše je zelenog škriljevca. Na periferiji masiva pojavljuju se vapnenačke i dolomitne naslage nastale u mlađim geološkim razdobljima.

  Ljudske nastambe na Medvednici su bile već u pretpovijesno vrijeme o čemu svjedoče brojni nalazi. Medvednica se prvi put spominje 1209. godine u ispravi kojom kralj Andrija II. vraća knezu Vladislavu od plemena Acha i njegovoj braći djedovinu koja je sezala do sljemena gore «Mons Ursi qui vulgo dicitur Zelemen», a kao Medvednica Medwenicha 15.10.1242. godine u Zlatnoj bulu Bele IV kojom on daruje Zagrebu posjed u planini.

Godine 1244. do 1250. zagrebački biskup File na gori gradi gradinu koja bi trebala onemogućiti tatarske upade. Taj je grad dobio ime Medvedgrad prema imenu gore. No potresi ga stalno ruše i 1590. godine je toliko uništen da ga Stjepan Gregorijanac zauvijek napušta i seli u dvor u Šestinama. 

U srednjem vijeku zbivanja na Medvednici vezana su uz Gradec, Kaptol,  Medvedgrad i Susedgrad, a na sjevernoj strani uz Zelingrad  i nepoznati grad na Tepčinoj špici te u feudalno doba uz dvorce Gornja Bistra, Golubovec i Gornja Stubica.

Od početka 17. stoljeća uz latinska imena kojima se spominje Medvednica dolaze i hrvatski nazivi, a najveći broj takovih spisa govori o gradskim vješticama koje se skrivaju u šumama Medvednice. To najviše govori o tome koliko su se obični ljudi plašili planine i ulaska na nju, ali s druge strane i kako je ta planina duboko usađena u  njihov svakodnevni život.

U nauku Medvednica ulazi tek u drugoj polovici 18. stoljeća kada o njoj piše Hacqueta na svojim putovanjima, ali je spominje tek kao Gebrig Sagrab i ta je činjenica imala veliki utjecaj na daljnje spominjanje Zagrebačke gore koja se kao ime počinje javljati i u  udžbenicima i kartama.  To je trajalo sve do 1920. godine kada Heneberg iznosi povijesne podatke o narodnom imenu Medvednica pa taj naziv ulazi u širu upotrebu.

  Uz Medvednicu svoj su život prvotno organizirali žitelji koji su živjeli na njenim obroncima s jedne i s druge strane dok su obični građana to izbjegavali. U ostalom, «lajzanje po gorah» smatralo se tada nemoralna stvar. No javljaju se «osobenjaci» koje je gora sve više privlačila. Prvo kao lovačko odredište, a onda je nadjačao prirodoslovni interes koji je naročito živahan sredinom 19. stoljeća kada se organiziraju botanička i geološka proučavanja. Iza znanstvenika dolaze i učenici i studenti pa pomalo Medvednica postaje izletište. Za početak izletničkog života Medvednice može se smatrati 1870. godina kada grupa građana podiže na vrhu Sljemena drvenu piramidu. Interes za turističke posjete gori tako je jak da se već 1874. godine osniva planinarsko društvo na čelu s dr. Schlosserom. Slijedi uređenje Gradske kuće 1878. godine iz koje je 1925. godine nastao Tomislavov dom koji je postao žarište planinarstva na Medvednici.

Povijest potrebe zaštite Medvednice seže  još u 19. stoljeće, a prvi se put u javnosti govori o zaštiti u dnevniku Narodne novine od 15.02.1891. godine gdje se govori o vrijednosti šuma i potrebi zabrane siječe. No tek je 16. lipnja 1981. godine dio Medvednice u površini od 22,825 ha proglašen parkom prirode. Usprkos toga još se uvijek na Medvednici događaju čudne radnje poput lova ili iskapanje kamena.

  Medvednica obiluje izvorima vode i potocima koji su u vršnom dijelu pravi brdski, a donji dio je položenijeg tipa. Svi ti izvori koji se u glavnom nalaze iznad 750mnv ne daju obilje vode, ali se ipak velik dio njih koristi kao voda za piće u lokalnim vodovodima. Na rasjedima, gdje je voda zagrijana u dubini i izbija na površinu, koristi se kao kupališta u Stubičkoj kotlini.

Park Prirode Medvednica obiluje dobro očuvanim šumama na površini od 14,550ha što čini 64% parka. Ostalo su voćnjaci, vinogradi, polja…

  Najzastupljenija visoka biljna vrsta na Medvednici jesu: bukva, hrast, kesten, klen, lipa, ljeska, jasen, grab, javor, brijest, jela, smreka… Česte prizemne biljne vrste su šafran, biskupska kapica, obična šumarica, jaglac, visibaba, vrijes… Na Medvednici ima i nekoliko važnih i usko lokaliziranih vrsta kao što su božikovina, širokolisna veprina i lovorasti likovac, a treba spomenuti i nekoliko pravih prirodnih rijetkosti kao alpski jaglac, božur, kranjski ljiljan, tisa… Ispada da je Flora Medvednice izrazito bogata i raznolika pa su mnoge vrste od posebnog značenja. Strogu zakonsku zaštitu ima tako 115 svojta, a zaštićeno ih je još dodatnih 153.

  Nekada vrlo bogati životinjski svijet Medvednice danas je poprilično osiromašio, najviše zbog blizine velikog grada. Medvjed po kojemu je planina dobila ime je nestao još u srednjem vijeku. Odavno su nestali i vukovi, a posljednji je ris ubijen 1883. godine. Divlje svinje još se mogu vidjeti na zapadnom dijelu Medvednice, a ima još srna, zeca, lisice i jazavca. Ono što inače najviše muči planinare su susreti sa  zmijama. Na Medvednici se mogu sresti bjelouške, obična bjelica, ali se nađe i otrovnice riđovku i poskoka.

  Na Sljeme je s zagrebačke strane 1898. godine izgrađena prva cesta zaslugom zagrebačkog načelnika Mošinskoga. I danas je ona vrlo uska pa je s zagrebačke strane većim dijelom jednosmjerna. Nešto prije, 1878. godine gradi se i cesta na istočnom dijelu Medvednice iz Zagreba preko Laza prema Mariji Bistrici. A ona izgrađena 1977. godine, cesta koja vodi sa Sljemena u Stubičke Toplice je široka i dvosmjerna.

Već davne 1963. godine puštena je u promet sljemenska žičara i tek ovih dana počela je priča o gradnji nove na istoj lokaciji.

  Kronika spominje da su 6. srpnja 1902. godine zagrebački automobilisti Aurel Türk i Gašo Dević  izveli pravi podvig uspevši se automobilom na Sljeme. Dana 10.07.1904 godine na Sljeme se drugi put popeo automobil s vozačem Ferdinandom Budickim. Put od 18,4 km prevaljen je za sat i dvadeset minuta.

  Danas sljemenska cesta omogućava prilaz automobilom gotovo svim izletištima iako se i dalje najveći broj izletnika okuplja na vršnom dijelu pa mnogi planinari željni tišine moraju potražiti neka područja koja su dalje od glavnih prometnih pravaca.  Prema vrhu Medvednice uspinje se i sedamdesetak markiranih staza. Svi su usponi relativno laki, u prosjeku traju oko dva sata hoda i tehnički nisu zahtjevni.

  Planinarske markirane staze su u glavnom vođene kroz šumu pa ima malo otvorenih vidika. Iako markacije gotovo svih staza započinju duboko u dolinama iz središta naselja ili željezničkih stanica, u ovome prikazu neće biti govora o njima jer u današnje vrijeme ti dijelovi staza gotovo da se i ne koriste. U doba automobila vrlo se često auto ostavi u podnožju samog brda i onda pješači prema vrhu. I ja idem vrlo rijetko npr. Iz Stubičkih Toplica na Sljeme pješke. Autom se ode do Lojzekovog izvora, Rakovih noga, Pile ili nekog drugog najbližeg mjesta za početak uspona na Medvednicu. Druga je pak vrsta planinara koji autom idu do vrha Medvednice, a onda se napravi šetnja od pola sata, sat vremena. No, o njima ovom prilikom neće biti govora iako i sam idem ponekad autom na vrh Medvednice, ali to je onda kad se ide na skijanje...  

  Prelaženje Medvednice s južne strane na sjevernu od Zagreba do Stubičkih Toplica vrlo je česta trasa zagrebačkih planinara. Manje je običajno suprotni smjer. Sjeverna je strana Medvednice usprkos svojoj atraktivnosti vrlo često terra incognita i razmjerno se malo obilazi iako su na ovoj strani predjeli gotovo nedirnute prirode, prekrasne livade i vidici na Zagorje, divlji potoci i uređene planinarske staze.  I ono najvažnije. Potpuni mir i tišina. I nije neobično sresti na stazi neku od životinja osim Homo sapiensa.

  Moja opsjednutost  Medvednicom svakako proistječe im iz činjenice da sam rođen na njezinim sjevernim obroncima i sigurno je svakodnevni njezin odraz u mojim očima još kao djetetu utisnuo pečat načina života. Danas, pedesetak godina kasnije, kada se još uvijek budim s pogledom na Sljeme, nemoguće je zamisliti život bez nje. Ona je tu kao kao jutarnje ispijanje kave, kao osmjeh prijatelja, stisak ruke dragoga gosta. I zbog toga se volimo i mazimo, zbog toga se dajemo jedan drugome, ponekad tek otkrivamo djelić tajni, a da bi se već slijedećeg trenutka dali potpunom strašću ljubavnika.

  I na kraju, vječno pitanje, da li planinarenje Medvednicom može biti opasno? Naravno da može. Ali zar i „običan`` svakodnevan život nije opasan? Koliko svakodnevno ljudi strada u saobraćajnim nesrećama? A opet se nitko ne odriče sjedanja u auto… Opasno je sve ono na što nismo spremni.

Ako odlazimo u planinu psihički i fizički svjesni sebe, onda pustolovine Medvednicom izgledaju kao šetnja obližnjem parkom. A Medvednica to i je. Naš dragi park.