GRB st Baner PD

ZABOK

 

Ime Zabok javlja se prvi puta 1335. godine u darovnici ugarsko-hrvatskoga kralja Karla I. kojom posjed Zabok daruje Petru Nuzlinovom, čiji su se nasljednici služili imenom de Zabok, a negdje u 15. stoljeću počeli su se služiti i imenom Zaboky de Zabok. Pretpostavlja se da su plemićki posjedi nastali u drugoj polovici 13. stoljeća kada dolazi do raspada sustava kraljevskih županija i odvajanja plemićkih posjeda.   Stari drveni kaštel obitelji Zaboky nalazio se ispod kapele svetog Antuna. Tako Zabok ne dobiva ime po plemićkoj obitelji, a koja ime stječe po posjedu, već prema toponimu koji označava riječnu okuku „Bok``.  A prostor koji danas obuhvaća Zabok uglavnom se poklapa s međama posjeda iz 14. stoljeća. Isto tako je u 14. stoljeću postojao osnovni sustav komunikacija. Disperzna je struktura naselja, jedno sjeverno, zbijeno oko kapele sv. Antuna i drugo južnije koje se formira nakon izgradnje željezničke pruge kroz Zagorje 1886. godine pa i danas je Zabok  izduženo cestovno naselje bez pravoga centra. Prvi vlak u Zabok je došao 18. studenog 1885. godine, a 04. rujna 1886. godine otvorena je željeznička pruga Zagreb–Varaždin.

Velike promjene Zaboka vezane su uz ime Milana Prpića koji naselju unosi industriju, a ona opet pokreće daljnji razvoj. Prpić se pojavio u Oroslavju početkom dvadesetih godina 19. stoljeća kada kupuje posjed baruna Vranyczanyja i na njemu gradi tekstilnu tvornicu. U Zabok dolazi 1935. godine kada u šezdesetdrugoj godini života gradi u polju uz željezničku prugu zabočku tekstilnu tvornicu.

Na zapadnom ulazu u Zabok nalazi se dvorac Gredice čije se ime često veže uz ime književnika Ljube Babića Đalskog koji je tu rođen i tu i umire. Posjed Gredice u vlasništvu obitelji Gubaševečki najvjerojatnije je nastao krajem 16. stoljeća kao jedan u nizu malih plemićkih jednoselačkih posjeda u okolici Zaboka. Nije poznato kako je u vlasništvo Gredica došla mađarska obitelj Komarony koja 1771. godine gradi na mjestu stare kurije novi vlastelinski dvor. Već 1809. godine Petar Komarony daje dvorac u zakup Matiji Babiću, djedu poznatog hrvatskog pisca Ksavera Šandora Đalskog. Iako je Đalski na krštenju dobio više imena, ni to mu nije bilo dovoljno pa je uzeo kasnije i ime Ksaver Šandor uz majčino prezime Đalski. Ljubo Babić svoje je prvo napisano djelo nudio nekom uredniku koji mu ga je odmah vratio s obrazloženjem da to djelo svojom kvalitetom ne zaslužuje biti objavljeno. On je isto djelo potpisao kao Ksaver Šandor Gjalski, prepakirao ga i preko Mađarske poslao istome uredniku. Opet je brzo stigao odgovor, ali ovaj put s puno pohvala o kvaliteti napisanoga te je djelo ubrzo i objavljeno. Dvorac Đalski je danas pretvoren u vrhunski hotel.

Zabok je bio periferno selo velike župe sv. Križa sa sjedištem u današnjem Sv. K. Začretju sve dok Baltazar Zaboky, posljednji muški potomak obitelji Zaboky, nije uspio 30. travnja 1658. godine u naumu da dotadašnju crkvenu podružnicu sa starom crkvicom sv. Jelene na brdu iznad današnjeg Župnog dvora, uzdići u rang Župe sv. Jelene Križarice. Poludrvena manja građevina služila je sve dok je potres nije razrušio 1775. godine. Zbog trošnosti crkva je 1786. bila napuštena.

Poslijesmrti Baltazara, posjed Zabok kao i kolatorsko pravo nad župom prelazi u vlasništvo njegovog zeta Baltazara Vojkovića od Klokoča. Sigismund Vojković Vojkffy započeo je 1782. godine gradnju župne crkve na današnjem mjestu, budući da je ranija crkva zbog potpune trošnosti bila napuštena. Najveće zasluge za započetu gradnju ima tadašnji župnik Lovro Kocijančić, rodom iz Samobora, koji je nagovorio patrone na gradnju koja pak zapinje smrću Sigismunda, grofa Vojkffyja koji je  26.6.1792. godine pokopan u grobnici pod oltarom sv. Josipa. Pri gradnji nove crkve u njoj su napravljene dvije grobnice. U onoj u svetištu pokapani su bili župnici, i ostali zaslužni pojedinci, a u onoj u koju se ulazilo izvana, u grobnici ispod oltara sv. Josipa  pokapali su se crkveni kolatori (patroni). Uz samu crkvu na jugoistočnoj strani bilo je groblje koje se koristilo do 20.12.1857. godine kada se groblje seli nešto istočnije na tkz. Rabinje. Zvonik je završen 1803. godine i danas su u njemu četiri zvona. Gradnja kasnobarokne, jednobrodne crkve sa svim karakteristikama tog doba poput velike i visoke lađe nadsvođene češkim kupolastim svodom u potpunosti je završena tek 1827. godine. Dvorana je svjetla zahvaljujući velikim barokno oblikovanim prozorskim otvorima. Svetište je četvrtasto sa spljoštenom apsidom, a do njega je sakristija. Iz glavnog pročelja izdiže se iza zabata toranj pokriven izduljenom kapom baroknih oblika. Pročelje je reljefno složeno i bogato raščlanjeno u baroknoj tradiciji. Ima pilastre, niše, prozore, zabat koji na obje strane završava s baroknim valutama. Bočna su pročelja jednostavnija. Za razliku od cjeline, glavni portal s grbom obitelji Vojković, potpuno odgovara klasicističkom razdoblju u kojem je crkva građena. Taj ulaz u crkvu svečan je i monumentalan te je uistinu mjesto gdje napuštamo svijet banalne svakidašnjice i ulazimo u nešto posebno. Rijetko je to djelo klasicističkog ulaza u Hrvatskoj, uzidano vjerojatno nakon zidanja crkve. Potres je 1880. godine crkvu znatno oštetio jer je pukla kupola nad lađom. Nisu tako sačuvane ni zidne slike iz 1788. godine, a također i slike iz 1878. godine. Ostali su sačuvani glavni dijelovi unutarnje opreme, glavni oltar, propovjedaonica i fragmenti krstionice koji nam dočaravaju nekadašnju ljepotu i atmosferu ove crkve. Godine 1904. Rikard Rojnik iz Zagreba naslikao je u svetištu Evanđeliste, a nad bočnim oltarima slike sv. Josipa i Raspetog Isusa. Lađu su oslikali Lovro Silnik i Milan Stroback. Svod je 1938. godine zamijenjen drvenim kupolnim svodom. Glavni oltar tipa tabernakul s adorantima građen je u duhu baroknog klasicizma i potječe iz doba gradnje crkve. Na njemu se nalazi šest starih svijećnjaka. Iza oltara je slika sv. Jelene Križarice, a pored nje na zidovima i stropu su freske Presvetog Trojstva, četiri evanđelista te sv. Terezija i Marija Magdalena. Čim je crkva bila presvođena, napravljen je glavni oltar u baroknom stilu i freska sv. Jelene na stražnjem zidu apside, koji se još sada nalaze u crkvi u takvome obliku. Drugi oltari mijenjani su do 1896. godine kada je utvrđen sadašnji raspored s četiri oltara u crkvenoj lađi. Uz sjeverni zid su oltari Blažene Djevice Marije i raspetog Isusa, a na južnoj strani su oltari sv. Valentina i sv. Josipa. Na oltaru Blažene Djevice Marije nalazi se kip Majke Božje Lurdske i dva drvena anđela, a na oltaru sv. Valentina uz kip tog sveca još su dva drvena anđela koji datiraju iz vremena gradnje crkve. Propovjedaonica skladnih oblika ukrašena lijepim simbolima Evanđelista također potječe iz 1786. godine i velike je umjetničke vrijednosti. Glavni oltar, propovjedaonica i krstionica potječu od istog nepoznatog kipara, a nije isključeno da je sudjelovao i na izradi kamenog portala koji je jedan od glavnih uresa ove skladne crkve. U svetištu je i novije izrađen žrtvenik kojeg je napravio majstor Dragutin Belina. Tu je i kamena krstionica iznad koje je drvena skulptura s prikazom krštenja Gospodinovog. U crkvi je još veliko staro raspelo, zidna slika sv. Josipa, te više stropnih slika.