GRB st Baner PD

GORNJA STUBICA

 

Prvi pisani dokument o župi ``Zthwbycza Superior" potječe iz 1209. godine u povelji kralja Andrije II, a za pretpostaviti je da je župa ovdje postajala već kroz kasni srednji vijek. Crkva koja se na ovoj lokaciji prvi put spominje u kanonskoj vizitaciji 1669. godine, udaljena je Svetišta Majke Božje Bistričke 14 km. Na susjednom brežuljku, niže crkve je mjesno groblje. Zanimljivo je spomenuti da je Gornja Stubica 1857. godine spadala u sučiju Slani Potok, a 1880. u katastarsku općinu Brezje.

 Gornja Stubica je u Krapinsko-zagorskoj županiji najveće mjesto slavlja sv. Jurja – simbola pobjede nad zlom, premoći vjere nad poganstvom i grijehom. Povijesni temelji govore o sv. Jurju kao vojničkom časniku koji je podnio mučeništvo za Dioklecijanov progonstva kršćana 303. godine u Kapadociji. Sva ostala kazivanja su legende. Svetac koji je znak Kristove snage u borbi protiv svih nedaća zaštitnik je Gornje Stubice i Krapinsko-zagorske županije.

 Neposredno uz crkvu na 232 m nalazi se lipa (prema narodnoj predaji stara više od 400 godina), jedini živi svjedok seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca iz 1573. godine. Jedinstvena je tu mogućnost sjesti pod krošnju starog, a još uvijek tako živog svjedoka ljudskih mijena, prepuštajući se strujanju prošlih vremena.

 Na susjednom brežuljku Samci u zelenilu dobro održavanog parka je barokni plemićki dvorac obitelji Oršić. Središte feudalne vlasti na brežuljku Samci bila je srednjovjekovna utvrda na mjestu gdje je u 18. stoljeću izgrađen jednokatni barokni dvorac. Stubički kaštel nije bio na teško pristupačnom brdu, pa vjerojatno zbog toga nije napuštena lokacija, već je pokraj ruševina grof Krsto Oršić, dvadesetak godina prije Gornje Bistre, podigao novi dvorac u Gornjoj Stubici. Ostaci srednjovjekovnog kaštela vide se i danas u dvorištu. Prema uklesanoj godini u zaglavnom kamenu portala, dvorac je sagrađen 1756. godine i to jednim dijelom od kamena starog grada. Sada su tu izložbeni prostori raznih sadržaja, mjesto stalnog postava Muzeja seljačkih buna i prodavaonica autentičnog zagorskog suvenira. Muzej radi već tridesetak godina na organiziranom predstavljanju i očuvanju bogate baštine Hrvatskog zagorja. Otvoren je prilikom obilježavanja 400-godišnjice seljačke bune 1973. godine.

 Niže dvorca, a u smjeru crkve, monumentalni je Augustinčićev spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu rađen u bronci i zelenom kamenu s Medvednice. Spomenik velikih dimenzija dominira stubičkom dolinom, poprištem krvavih povijesnih događanja. O samom se Gupcu zna se vrlo malo. Vjerojatno potječe iz Hižakovca jer se u popisu crkvene desetine iz 1560. godine spominju Grgur i Jambrek, a tek 1567. godine uveden je i Ambroz koji je posjedovao samo dva jutra krčevine. Seljački se vođa prvi put pod imenom Matija javlja u dijelu ugarskog vicepalatina Nikole Istvanffyja ``Historiarum de rebus hungaricis libri XXXIV`` 1622. godine. No, čini se da pojava tog imena nije slučajna jer je već krajem 15. stoljeća u narodu živjela legenda o ``seljačkom kralju Matiji``. Lako je moguće da se ta legenda stopila s događanjima 1573. godine te je tako ``seljački kralj`` dobio ime Matija.

 Sadašnji oblik  gornjostubička crkva dobila je 1752. godine na ostacima crkve iz 1622. godine. Veoma je oštećena potresom 1880. te ponovno 1907. godine. Crkva je tokom vremena dograđivana i potpuno je obnavljana i proširena kao da je nanovo zidana 1937. godine kada ju je posvetio Kardinal Alojzije Stepinac.

Uz proslavu Blagdana sv. Jurja svake godine se uz crkvu odvija niz kulturnih događanja te narodno slavlje uz paljenje krjesova.

 Na ovome prostoru svakako vrijedi posjetiti i selo Pasanci, vjerojatno jedino selo u Karapinsko zagorskoj županiji čije kuće su u potpunosti uredili žitelji. U naše doba tu gotovo nestvarnu priču jer se ne radi o jednom objektu već o čitavom selu, oživjeli su ljudi koji tu žive i koji i žele tu ljepotu sačuvati i pokazati i drugima. To je jedinstveni kulturološki spomenik koji živi i na najbolji način pokazuje nedovoljno vrednovanu zagorsku arhitekturu. Ovo selo nije etno muzej već selo u kojem se živi suvremeni život u zajedništvu ljudi, mačaka, psa i kokoši na kućnome pragu.

Vrijedno je posjetiti i najstarije selo gornjostubičke župe, naselje Hum Stubički. Odavde puca nezaboravan pogled na obronke Medvednice, na Laz i Sv. Matej te stubičku dolinu. Ovaj pomalo izolirani kraj zbog udaljenosti od glavnih prometnih pravaca prava je oaza prohujale ljepote drevnoga života i svakako je za preporučiti doći pa prošetati sve do Sekirovog sela pa možda i dalje do Šagudovca kako bi osjetili život koji smo izgubili u svakodnevnoj jurnjavi za vremenom. No treba vidjeti i privatnu zbirku mještanina, zaljubljenika u sve što ima patinu. Osim drvenih kuća uredio je pravi muzej, pomalo kičerski, ali u svakom slučaju, zbirka koja na najbolji način oslikava ovdašnjeg čovjeka