GRB st Baner PD
planinarska kuća vidikovac Medvednica, planinarenje, planinarske staze, Branko Balaško Marijanski hodočasnički put, Marija Bistrica, hodočašće, Branko Balaško Branko Balaško, planinarenje, Branko Balaško, PD Stubaki, planinarenje

GLAVA U OBLACIMA – NOGE ČVRSTO UZ KAMEN

Julijske alpe 21.07. – 25.07.2000.

Još s prvim susretom sa surovom ljepotom alpskog pejzaža bio sam oduševljen tim predjelima i poput zanesenog ovisnika svake mu se godine ponovno vračao.
Kod društvenih pohoda teško je zadovoljiti sve osobne prohtjeve. Pojednci se takmiče sa prirodom, ali i sa samim sobom u savladavanju nepoznatog gdje je najvažnije biti pobjednik, drugi prvenstvo daju sjedjenju uz jelo i piće promatrajući hridi iz doline, treći nikada nemaju vremena za sjesti u kamenu stijenu i odmoriti se...
  Kako ne spadam ni u jedenu od ovih grupa, odlučio sam otići sam u alpe jer sa prirodom se ne takmičim, svjestan da nju ne mogu pobijediti, nastojim biti dio nje uzimajući samo ono što daje. Ići sam u alpe nije nimalo bezazlena avantura pogatovo zbog nekoliko težih uspona na putu kojeg sam želio proći. No želja stapanja s prirodom, biti dio nje, disati njezinim ritmom, nadvladala je sve strahove. Tu na jednom mjestu gdje se spajaju sunčeva vatra, led, oblaci, voda, šum vjetra, surovi kamen i bezbrojno šarenilo bilja, tu na jednom mjestu gdje se spajaju priroda i čovjkova duša traži se bit postojanja koja nije u bezobzirnom gaženu drugog čovjeka u bezrazložnoj utrci za bezvrijednim materijalnim dobicima.
 
1. dan
  U jutro 21. srpnja krenuo sam na taj dugo planiran put. Pozdrav s najdražima i odjednom ostajem sam u autu na putu prema Sloveniji. Misao na to da li je stisak zagrljaja bio dovoljno snažan da bi osjetili koliko sam dio njih, koliko im pripadam, upalila je suze u očima. I u tom trenutku osjetio sam se najosamljenijim čovijekom na svijetu. Ali pogled na šiljati vrh Špika pred Kranjskom gorom natjerao je srce za zatitra drugim ritmom. Tu sam ponovno «doma».
Zajedničko ispijanje pive s domaćicom «Mihovog doma» na 1086 metara visine bio je dovoljan obred kojim sam je udobrovoljio za dozvolu ostavljanja auta ispred doma na čuvanju. I onda u 10.20 sati avantura započinje. Za mnom ostaje cvilenje tek stečenog prijatelja, dvomjesečnog štenca, a pred mnom osunčano stijenje alpi. Prvih sat hoda glumio sam vodiča mladom Slovencu na putu prema Špiku. Kod  «Koče u Krnici» na 1113 metara visine se rastajemo i svak nastavlja svojim putem. Potpuno sam, ali to već nije samoća. Dio sam planine vazan u zajedničkom huku vjetra. Koraci, žubor vode i beskrajni mir. Čuje se samo kako zemlja diše.
Staza se povremeno gubi u vododerinama, a pred mnom dug uspon od 900 metara. Na visini od2005 metar kratki odmor jer najteže tek predstoji. Visoki kameni zid – prava alpska poslastica od  330 metara. Vrlo slabo osigurana stijena pruža bezbroj mogučnosti za pronalaženje najsigurnijeg smijera uspona. Krik ptice me upozorio na oprez jer sam došao u njezino carstvo. Svaki korak treba dobro proučiti. Oko mene snježni otoci, kamen i gore visoko, sivi oblaci u plavetnilu neba. I odbor za doček. Mama kozoroga sa dvoje mladunca radoznalo kruže oko mene dozvoljavajući mi zajedničko fotografiranje. Jedina su to živa biča koje susrečem na toj stazi. Ljudi nigdje. U 14.40 sam na Križu okružen krunom poznatih dragih vrhunaca, a sat hoda ispod mene na 2050 metara je «Pogačnikov dom».
Ne žurim. Vrijeme je za duži odmor.
 
2. dan
  U dom sam došao u 17.30 sati te nakon ručka ili je to možda bila večera, otišao na odmor. Vani je magla i vidljivost gotovo nikakova. U «skupnom ležišču» spavam sam i u nekom polusnu s nestpljenjem čekam jutro. Na temperaturi od 5 stupnjeva u 6.30, nastavljam put. Kroz maglu prema Bovškom Gamsovcu treba savladati 342 metra stijenja. Susret sa manekenom Zlatorog piva. Izmjenili smo nekakovo mumljanje, valjda je to bio pozdrav dvoje alpskih samotnjaka. Gams ostaje, a ja na vrhu susrećem starijeg slovenca. Iako ide u mom smjeru rastajemo se. Na toj stazi još sam sreo dvoje ljudi. Svaki u različitom smjeru.
Staza osamljenika.
I polja prepuna runolista.
I polja raznobojnog cvijeća.
Svi oni koji doma u svojim dvorištima slažu nekakove kamenjare kad bi vidjeli samo dijelić ovoga sklada, nikada više ne bi  «ismijavali» prirodu u dvorištu.
U 9.00 sam na Luknji. Bolje reći u Luknji na 1758 metara. Pojavilo se i sunce, ali i velik broj planinara. Pridružujem se manjoj grupi jer je bolje biti tik do njih nego ispod njih zbog kamenja koje bi mogli pokrenuti, a onda Bože pomagaj. No moje se društvo ubrzo počelo kopčati za sajle. Ostavljam ih. Moj pribor za kopčanje ostaje u ruksaku. Prvi koraci po kamenom zidu, kad glava dodiruje nebo, a noge traže sitne oslonce visoko iznad zemlje, nesigurni su i u blagome strahu. No uskoro sve postaje normalno. Sva se čula prepuštaju užitku uspona.
  Na 2864 metara visok Triglav sam se popeo u 13.30 sati. Susret je to dvoje starih poznanika. Bolje reći prijatelja. Sunčano je i ugodno toplo s temperaturom od 20 stupnjeva. Poslije pakleno vručeg uspona usprkos hladnom vjetru, slijedi dvosatno izležavanje na samom vrhu iako je bilo teško pronaći mjesto «za smještaj». Na vrhu je kao na željezničkoj stanici. Pola je Slovenije danas na vrhu Triglava. Normalno da u domu na Kredarici ne pronalazim slobodan krevet. Zahvaljujem se na ponudi da prespavan na klupi u «jedilnici» i produžujem do «Staničevog doma» na 2392 metara, koji me još zavodio s vrha Triglava.
  Naravno da sam u domu u koji sam ušao u 17.20 sati pronašao slobodan ležaj. Ugodno čavrljane s desetak slovenaca, dvoje Čeha i jednom Rumunjkom.
Slovenci su primjetili da ostavljam nekakov prospekt među mnogobrojnim kojima se po domovima reklamira Slovenija. Kukavičje je to jaje. Naime u svakom sam domu na putu kojim prolazim ostavio iz osobne arhive po jedan primjerak prospekta Stubičkih toplica. Slovencima se to učinilo simpatičnim pa se pokrenulo i pitanje sponzoriranja ovakovih tura. A kako njima objasniti da se kod nas još ne razmišljaju tako? Nije im baš bilo jasno da osobnu zbirku prospekata nosim u planinu i da to nitko ne plaća.
«A da li imam još koji prospekt viška?»
Na žalost koliko domova toliko prospekata. Pozvao sam ih u Stubake.
 
3. dan
  Probudilo me sunce na prozorčiću i u 6.20 nastavljam put prema Rjavini. Iako taj vrh nisam imao u planu, zanimljiv izgled, a istina i gužva na Triglavu usmjerila me na 2532 metara visoki vrh. Puno prevoja, klinova i bezbrojni prekrasni vidici. Još jedna prava alpska poslastica. Na vrhu sam u 8.00 sati. Na žalost ugodno sunčano jutro polako se pretvaralo u zamore udare hladnog vjetra koji me ubrzo protjeral s vrha u njegovo podnožje. Na toj dionici puta samo sam susreo nekoliko ljudi.
  Put dalje vodi upečatljivom dolinom kroz pravi cvjetnjak. Prekrasan kraj sličan dolini Triglavskih jezera, samo što ovdje nema jezera. Tu treba zastati, skinuti cipele, gurnuti već pomalo umorne noge u, još od rose vlažnu, travu. Potpuni mir remeti samo šum vjetra u krošnjama ariša.
  I kad sam krenuo dalje vjerujući da lijepih iznenađenja više neće biti, dočekao me izvor vode. Prekrasni Božji dar. Slijedilo je pravo ljetno kupanje. Vjerujem da mi krave koje su to promatrale sa strane nisu previše uzele za zlo. Na tom predivnom dijelu puta sreo sam samo jednu mladu obitelj. No kad sam se uskoro ponovno našao na glavnom planinskom putu koji iz Pokljuke vodi na Triglav bezbroj se planinara kretalo prema izazovnom vrhu.
U gotovo prazan «Vodnikov dom»  došao sam u 14.00 sati. Prekrasno polje s «kmetijama», kravama i konjima koji su na ispaši po polju kojim teće alpski potočić izmamili su me u pohode. Na žalost ubrzo me kiša natjerala u sigurno okrilje doma.
 
4. dan
  U jutro me probudio jak huk vjetra dok se vrhovima iznad doma vuku teške magle. Iz doma zato krećem malo kasnije nego uobičajeno. Vrlo hladni zapadni vjetar natjerao me da se potpuno uvučem u zaštitnu odjeću. Na uskim dionicama puta trebala je dodatna opreznost jer je postojala mogućnost da me vjetar jednostavno iznese u provaliju. Inaće je staza do «Blejske koče»  laganica. Uvijek je na nekih 1800 metara visine i praktično je šetnica uz nekoliko izuzetaka. Lijep kraj arišove šume iz kojeg se prostire nov pogled prema Triglavu i posebno prema poljima u kotlinama. Sunčani dan s bezbroj kišnih oblaka naprosto nije dozvoljavao duže uživanje, a niti duže hodanje u jednoj vrsti odjeće. Zbog čestih izmjena sunca, vjetra i kiše preslačio sam se kao da sam na modnoj pisti. U 13.00 sati sam na 1630 metara u «Blejskoj koči». Zadnji sat hoda lagano me natapala hladna kišu.
 
5. dan
  I kad sam već očekivao da ću u domu biti sam negdje oko 21.00 sat došla je grupa austrijskih Skauta. Dečki su se izgubili. Što će tek biti pri vrhu Triglava?...
  Kako sam u proteklom nizu jutara imao drugačije vrijeme još je manjkala samo kiša i naravno da me onda danas probudio jak šum kišnih kapi po limenom krovu doma. Trebalo je čekati do 8.30 da se vrijeme malo smiri kako bih nastavio spuštanje kroz gustu crnogoričnu šumu do Rudnog polja, do autobusne stanice na kojoj je bus do Bleda, a onda dalje do Vršića gdje me čeka autu.
  I što reći na kraju?
Bio je to nezaboravan doživljaj. Vrlo naporan put na kojem su čulni užici potpuno zatupili fizički napor. Vrlo lijep put na kojem sam pješačio obučen u, od samo kupaćih gača do tople zimske odjeće. Vrlo uzbudljiv put na kojem sam sreo više životinja nego na svim dosadašnjim alpskim pohodima. Bio je to težak put na kojem sam ljegao u krevet još za trajanja sunčeve svjetlosti, a dizao se iz kreveta već s prvim naznakama sunčeva izlaska. Bio je to put za kakav slovenske agencije naplačuju oko 1200 DEM po osobi u grupi od 5 ljudi, a mene je koštao oko 200 DEM. Bio je to put usamljenika na kojem nisam bio sam.
Bio sam dio prirode. Moje «ja» dobilo je novu dimenziju.
  I da li i dalje ići u planine?
Naravno! Dok sam živ.