GRB st Baner PD
planinarska kuća vidikovac Medvednica, planinarenje, planinarske staze, Branko Balaško Marijanski hodočasnički put, Marija Bistrica, hodočašće, Branko Balaško Branko Balaško, planinarenje, Branko Balaško, PD Stubaki, planinarenje

Hodočašće po Zagorju

  Zaštićena Medvednicom, Ivanščicom i Kostelskom gorom, bezbrojnim brežuljcima uzburkana kotlina kao toplo šareno srce svijetli u dušama ljudi koju su tu “navek” ili pak žarom lampuša u ruci namjernika na proputovanju Krapinsko-zagorskom županijom. Mala je to gruda zemlje velikih događanja iz kojih su potekla kazivanja o braći Čehu, Lehu i Mehu, životno uzbudljiva tragedija Veronike Desinićke, no i nadahnuta legenda o Matiji Gupcu koja još uvijek životno osvaja. Zagorsku povijest prate legende, anegdote i živopisne kronike o parnicama oko krivolova ili nasljedstva, o nadmudrivanju naroda i vlasti, o ljudskoj pravici, o bezakonju, o Božjoj pomoći i kazni. Ta kazivanja još se šapuću uz ognjišta zagorskih kuća, tajanstveno upućenog pogleda na obližnje brege na kojima stoje skrivene gradine ili drage cirkvice.

Povijest ovoga kraja počinje se iščitavati od prije 10 milijuna godina iz fosilnih nalaza biljaka, kukaca i ptica pronađenih u Radoboju, zatim preko kamenih klinova i šiljaka iz Okolice Golubovca, starih preko 500 000 godina prije Krista. Slijede nalazi neolita iz pregradskog kraja i ostaci brončanog doba iz Krapine te naselje kulture polja sa žarama iz Špičaka i Budinšćine. Iz antičkog doba poznati su pak žrtvenici Jupitera iz Krapine, Mithin nalaz iz Pregrade, Lobora, Kebela, Brezne gore, Hrašćine, Krapinskih Toplica…

Gotovo čitav taj kraj, spomeničko je područje te se zbog rasprostranjenosti spomenika kulture i njihovog velikog značaja koji svojom pojavnošću daleko prelazi granice regije postaje jedan od bitnih nosilaca cjelokupne kulture hrvatskog naroda. Velikani poput Draškovića, Keglevića, Oršića, Vrhovca, Sermagea, Patačića, Kukuljevića, Wiesnera, Zagorke, Galovića, Domjanića, Mihanovića, Šuflaja, Krambergera, Erdödya, Nadasdija, Kulmera, Jelačića, Raucha pa sve do Tita i Tuđmana ostavili su zagorskim bregima i ljudima svoj duh, znanje i kulturu jer iza njih nisu ostale samo ruševne nekretnine.
Treba samo otvoriti srca da bi prihvatili taj ures. 
Gotova da i nema zagorskog brežuljka koji kao krunu na sebi nosi crkvicu. Ako se popnemo do prve, najbliže crkve i prepustimo vidicima, u očima će zasvijetliti još desetak sličnih brežuljka sa crkvenim tornjevima koji ipak na kraju ostaju najskrovitiji crkveni prostori pa podsjećaju na tavane kuća naših djetinjstva na koje nam je bio zabranjen pristup zbog trošnog poda ili klimave lojtre. No, sad znamo da je to samo bio izgovor kako ne bi vidjeli stvari koje baš i nisu za dječju igru. Ali i te kako izazivaju znatiželju. Danima smo čekali trenutak nepažnje naših čuvara i poput uljeza se uvlačili u prašnjava mjesta tražeći avanture, daleka putovanja, nadanja i strahove, nove snove. Taj dječji nagon otkrivanja nepoznatog mnogi su vremenom izgubili, no Bogu hvala u nekima je i dalje životni pokretač i izvor radosti. Zvonici mame, ali pogled u njih, a pogotovo s njih privilegija je samo povlaštenih i prava je šteta što se ti prostori ne otvaraju kako bi svi mogli uživati u tom jedinstvenom pogledu sa zvonika na valovite brežuljke tražeći korake kuda smo prošli, otkrivajući staze kojima bi valjalo krenuti.
Planet na kojem živimo, kojeg nekontroliranom izgradnjom razgrađujemo, mijenja se tako brzo da te promjene ostavljaju duboke brazde u našim međusobnim odnosima, ali i u našem odnosu prema okolini. Nesmotreno zanemarujemo da se odnos prema prirodi višestruko vrača. Na bilo koji način. Napredak tehnologije koji je toliko pridonio materijalnom bogatstvu čovječanstva u isto nas je vrijeme odvojio od našeg okoliša gušeći duhovnu povezanost, taj jedinstven dar spajanja svih bića i svih stvari na ovom planetu u zajedničkoj životnoj energiji. Te ruševne crkvice gradine i dvorci, ta neiscrpna duhovnost koja iz njih zrači nije samo naše vlasništvo, već pripada svim ljudima, svim morima, planinama, svim oblacima i zvijezdama, svakoj travki, svakoj životinji i svakom lutajućem povjetarcu ovoga planeta.
Budućnost ovoga siromašnog kraja danas svi traže u turizmu. Podneblje bez velikih industrijskih zagađivača koje obiluje ljekovitim vrelima, ali bez kvalitetne ponude doživljaja i smještaja, hrane i odmora, iluzija i kulture, teško pokreće realizacija turističkog raja. Planovi se još uvijek svode samo na kupanje u toplim vodama, a bezbrojne prekrasne crkvice, velebni dvorci, romantične kurije i skriveni zaselci sa svojim tajnim ili već prepričanim pričama kao nijemi svjedoci ostaju i dalje po strani prepuštani svome samorazaranju. Velikaši su okitili zagorske brege kapelama i dvorcima koji su možda skromniji od velikih europskih dvoraca, ali se njih ne bi trebalo stidjeti i kao kulturno-spomeničko blago velika su turistička atrakcija. Stidjeti se možemo tek ako će ostati konzervirane ruševine ili hrpe kamenja u zaraslim šikarama jer turisti neće hrliti u ovaj dio Hrvatske samo zbog atrakcija koje smo uvezli od njih.
Nadajmo se da je iza nas ostalo razdoblje u kojem smo izgubili svoj put zalutavši u vijugama vremena sa teretom vlastite umjetničke baštine. Crkve i kapele rasute po naseljima ili izvan njih, postale su ugrožene, ruševne i prepuštene vjetru koji je kroz polupane prozore dodirivao svete slike igrajući se desetljećima našim strahovima. Križevi krajputaši nakrivili su se od tereta jednorukih razapetih svetaca kao da ni oni više ne mogu odgovarati vrijednostima koje smo dobili u nasljeđe. Kao nakon dugotrajnog pijanstva budimo se teško iz ružnoga sna, opet pronalazimo svoja unutarnja sunca koja u nama otkrivaju posijanu ljepotu ljudskih ruku po zagorskim brežuljcima pa je sve veći broj nanovo obnovljenih, iz sna probuđenih i u život vraćenih starih građevina.
Ali i tu se uz niz svijetlih primjera događaju i žalosne krajnosti. Drevni interijeri u kojim je ostala utisnuta vjekovna toplina vjere mnoštva hodočasnika koji su ih pohodili ostavljajući taj dar novim generacijama, sada se zamjenjuju novim bezdušnim materijalima. Ne marimo ni što rušenjem identiteta krajolika koji je u opasnosti od neplanskog gomilanja novih građevina bez fizionomije i mjerila, gubimo i svoju prepoznatljivu ljepotu jednostavnosti. Bezgranična se ljepota duhovne topline zagorskih žuljevitih ruku zamjenjuje hladnim pomodarskim sjajem nametnutih veličina. Živopisne zagorske hiže zamjenjuju arhitektonska čudovišta koja ne smiruju već uznemiruju. Mijenja se prirodni okoliš, nadopunjuje, gradi i razgrađuje stvarajući umjetnu okolinu koja nas prerasta i prijeti vlastitim uništenjem, zanemarujući da se samo s ljubavlju osjeća krajolik i samo s ljubavlju se može štititi taj isti krajolik pred budućim zbivanjima. Tako sad imamo s jedne strane ostvarenje prošlosti koje je zapušteno i na očigled propada pa osim što grubo narušava okoliš, guši i našu duhovnost. S druge je strane pak ostvarenje prošlosti koje je obnovljeno pomodarskim kičarskim materijalima i oblicima pa osim što grubo narušava našu duhovnost, guši i prirodni okoliš. A mi i dalje ostajemo odgovorni za svaku crkvu, kapelu, kuriju, dvorac, pil ili poklonac, za svaku autentičnu kuću, ali i za ono što se može dogoditi našim nemarom ili namjernim neznanjem.
Pa kad pođemo u naša svetišta u hodočašće po bregima, naseljima, poljima i šumama na kojima su nekad bile ili su još uvijek crkve i kapele, prisjetiti ćemo se da se i prvotno hodočastilo zbog znatiželje, zatim jer se to smatralo bogougodnim mjestima, a tek na kraju je to postalo modom koja je danas zahvatila sve društvene slojeve. I na žalost najmanje ima dodira s istinskim vrijednostima hodočašća. A svaki polazak na hodočašće je poseban doživljaj.  
Zagorski brežuljci s crkvicom kao krunom na glavi pokreću snažne emocije i iskazuju se na sebi svojstven način. Izgradnja crkvenih građevina na osamljenim bregima pitomog krajolika ili u malim naseljima uz samotne seoske kuće potaknuto je Bogorodičinim prikazanjima koja imaju čudotvorna i iscjeljiteljska svojstva. Stoljećima su ti prizori uzbuđivali, ali i poticali, budeći divljenja i inspiracije iako razmišljanja kako se samo na nekom određenom mjestu može uspostaviti poseban odnos s Bogom, nema uporišta u Isusovom učenju. Razna su hodočašća kojima prolazimo, razni su putovi kojima idemo. Nije potrebno stvarno putovati na sveta mjesta, ali su potrebna duhovna putovanja kako bi odbacili svoje strahove, kako bi srušili ograde u kojima smo zatvoreni, kako bi otvorili duhovne vidike svog života na putu samopoštovanja. No putovali mi u privatnosti vlastitih molitvi ili pak stvarnim cestama, svatko može pronaći svoj hodaočasnićki put. Vodio on prašnjavim stazama kroz zelene brežuljke ili kroz skrivene misli naše intime do otvorene spoznaje o dosta porušenih spomenika, a taj se trend naprosto nastavlja i dalje bez nekih konkretnih naznaka njegovog zaustavljanja. Osigurati opstanak zagorske baštine koja je zrcalo kulture naš je dug prema precima i obaveza prema budućem naraštaju.
Samo zajedničkim naporima, kulturne i duhovne obnove koja će bit izvor i nadahnuće novih moralnih zasada u novom tisućljeću i dalje će naše crkvice i kapele, naši dvorci i naše hižice kak zvijezde svijetliti po brežuljcima naših srca jer povijesna, kao i prirodna baština, uvjet su opstanka i naši nezamjenjivi resursi dugoročnog razvoja.