GRB st Baner PD
planinarska kuća vidikovac Medvednica, planinarenje, planinarske staze, Branko Balaško Marijanski hodočasnički put, Marija Bistrica, hodočašće, Branko Balaško Branko Balaško, planinarenje, Branko Balaško, PD Stubaki, planinarenje

I.N.R.I. – Ignia Natura Renovatur Integra

Pomoću vatre je cijela priroda obnovljena ili put na Sljeme povodom dana smrti Vladimira Horvata

   Vladimir Horvat rođen je u Krašiću 22.08.1891. godine, a umro u Zagrebu 27.09.1962. godine. Bio je član HPD-a od 1922. godine. Istraživao je špilje na Kleku, uređivao Vrlovku, a posebna mu je ljubav bila Medvednica te je zabilježeno da je imao 1375 uspona na ovu planinu. Horvat je sa svojim suradnicima 1946. godine započeo, u do tada nepristupačnom području na sjevernoj strani Medvednice, graditi prilazni put kao kamene stepenice te u njihovom podnožju uredio izletište. Danas je to područje poznato kao 500 Horvatovih stuba sa Srnecom u podnožju. Poslije njegove smrti, područje stuba uređivao je Tomislav Jutrović rođen 1939. godine i o njima se brinuo četrdesetak godina, sve do svoje smrti 2001. godine. Od tada su kamene stube prepušteno na nemilost vremena, ali na žalost i posjetitelja.
   Visinska razlika između prve i posljednje stepenice je 117 m, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. To malo područje zanimljivo je zbog raznolikih kraških oblika u vapnenačkom terenu. Osim špilja i jama, tu ima voda ponornica, stijena, ponikava i škrapa, tako da posjetitelj može sebi dočarati raznolikost i zanimljivost kraške prirode. Ali tu ima i prekrasnih primjeraka drveća svih vrsta, a prevladava tisa koja nije toliko zastupljena na ostalim dijelovima Medvednice.
   Na Horvatovim stubama, koje su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom, prvi sam put bio davne 1960. godine još kao dijete i to na svom proputovanju iz Pile gdje sam živio, prema proštenjarskoj crkvici Sv. Jakoba na Sljemenu. Možda jedna zanimljivost u današnje vrijeme specijalizirane planinarske opreme. Tada sam na Zagrebačku goru išao bos. Cipele je trebalo čuvati za školu, a ne ih trošiti za pentranje po oštrom gorskom kamenju koje u ono doba nije bilo obraslo raslinjem i drvećem kao sada već gole i stršeće stijene. Sjećam se užasnog straha s kojim sam se penjao u visine. No, godinama kasnije postao sam svjestan da je taj strah u meni pokrenuo pozitivan obrambeni mehanizam i natjerao me da sve više i više stremim visinama i širenju horizonta. Od tada sam svake godine bio bar jednom na Horvatovim stubama, uvijek istom stazom br. 39 iz Pile. Prolazio bih stazom iznad kamenoloma Jelenje vode i promatrao kako se ta rana u planini svakim danom sve više širi, kako raste i poput nemani proždire zelenilo šuma. Gotovo poput vršnjaka, stalno smo se susretali, ali nikad prihvatili, a pogotovo ne sprijateljili. Sjedio bih onda u hladu Srneca, upijao žubor voda, projurio okolnim stazama, popeo se do Hunjke pa natrag preko livada do skloništa kod križa... Lagani korak i zrak ispunjen mirisima vegetacije savršen su generator za punjenje baterija u nama i dok se iz dubine jarka čuje žubor nabujalih potoka preskakujem grabe na cesti i mlade žabe u lokvama mutne vode, gacajući blatnjavim putem…   A kod križa…?                                                          
   Ah, taj križ!... Još davnih šezdesetih, kao dijete pomagao sam djedu oko postavljanja teškog velikog križa na ovome mjestu. Danima je s hobličem u ruci gladio tvrdo drvo hrastovog trupca smještenog u velikoj sobi premalene drvene kuće. Na šporetu u kutu kuhao se čušpajz, a uz rub sirilo mlijeko dok je baka preskakala balvan kako bi mogla obavljati svakodnevne poslove. Dodavao sam djedu dlijetlo dok je on s posebnom pažnjom urezivao slova, pitajući se u nedoumici - tko je sad taj I.N.R.I. jer u mom svijetu tada su bili samo Štef, Jura, Mika, Joža, Ivek…? Kad je napokon križ bio gotov, došli su susjedi i natovarili ga na trošna kola. Baka je upregla Lisu i Bebu i krenuli smo šumskim putem u Goru do raskršća duboko u šumi. Ne želim se sjećati s kolikom je mukom postavljan križ u iskopanu rupu u zemlji. Umorne djedove ruke, krhko bakino tijelo i ja poput komarca i tom prostranstvu. Ne želim se sjećati ni djedovih psovki, tek bakine rečenice - Daj naj tak grde kleti, te Kristuš bu kaznil!
  Ali uvijek ću se sjećati trenutka kad je djed bio gotov sa postavljanjem križa, uvijek ću se sjećati sretnog osmjeha na znojnom licu kad je sjeo ispod križa i pozvao me da mu se pridružim. A ja nikako da napravim tih nekoliko koraka jer sam bojao pomisli da ću sjediti na nečijem grobu…
  Sada tog križa više nema. Vrijeme ga odnijelo. Nema ni djeda. Tek uspomene u meni i žal što nisam sjeo do njega. U ljudskom vijeku, ma kako bio dugačak ili kratak, a uvijek je prekratak, imamo bezbroj kontakata sa drugim ljudima. Nekad su ti kontakti samo susreti, no ponekad nas oni dublje prožmu i postaju naš sastavni dio ostavljajući trag poput pluga u polju. Uvjeren sam da je djed bio jedan od onih koji je za svojim brazdom prosipao toplinu svjetla. U ova poludjela vremena kad nemamo trenutak za drugog, kad svi govore a nitko ne sluša, teško se rastati s onima za koga možemo reći da je bio ne samo djed, otac, susjed, već i naš prijatelj. Jer, koliko čovjek ima prijatelja u životu?  A djed je bio moj prijatelj. Znao je reći -Kaj hoćeš, koliko ti treba da bi bio zadovoljan?... Ako sad mogu izvući pouku iz njegovog života, onda je ona da ne treba skupljati predmete. I ne se zavaravati da ono dobro što bi nam se moglo dogoditi, dolazi sutra.
   Jer sutra, nikada ne dolazi. Sve dobro, sve lijepo, sve ono zbog čega je život tako poseban, događa se uvijek danas. A on je vjerovao u svoje danas i u tom svečanom trenutku opuštanja pod križem gore visoko u Gori, na raskršću blatnjavih puteva. Zahvalan sam Kristušu što mi je dozvolio tu ljudsku slabost da s tim ljudima podijelim lijepe trenutke našeg danas. A danas?... Sada je na tome mjestu nekakav krhki križ, kao na groblju… Čak ne može nositi ni Kristuša na sebi. Bogec je ostao bez desne ruke. A od slamnatog krova iznad njega ostalo je tek nekoliko izgužvanih vlati slame.    
 
   Put me dalje nosi prema Srnecu i Stubama. Nakon desetak minuta hodanja zaustavio me onaj jad od razrovanog korita potoka. Neki su neljudi odlučili da baš tu treba napraviti svoj vodovod i tako nepovratno uništiti okoliš. Mnogi su se već privikli na to i takovo uništavanje. Vjerojatno su i oni koji su bezobzirno tu kopali i računali na tu ljudsku prilagodljivost. Sklonost privikavanja. Kao i oni koji još uvijek kopaju nešto niže u kamenolomu i ta siva rana Medvednice svakim danom sve više raste i nitko je ne pokušava zaustaviti. Nikome ni ne smeta. Nikome...?                                                                       
   A ja se ne želim priviknuti pa nastavljam dalje prema Markovom travniku… Travnik!? Čudno, ljudi sa sjeverne strane planine uvijek su to zvali Markov tranik. Tranik je naš naziv za košeno polje. Travnik ovdašnjim starijim ljudima baš ništa ne govori. U mislima mi još odzvanjaju priče u kojima govore kako su tu brali imper i onda još svježi nosili u Zagreb na plac. A u pauzi branja lovili bi rukama pastrve u potoku pa ih pekli za ručak... Izgleda da su pretjerali jer sada u potoku nema ni ribice!?... Više nitko ni ne bere imper, i nitko ga ne nosi na plac. Bolje su ove nove krupne maline sa tržnice... Istina, malo podsjećaju na plastiku… Kao i naši životi!                                                                                 
   Imper još nije dozrio, ali su zato jagode uz put mirišljave i slatke. I jagoda po jagoda sve do staze uz koju je raslo desetak mladih vrganja. Nikada ih još nisam našao tako visoko, a već odavno ni njih desetak na kvadratnom metru. Sve češće se zato pronalaze smetlišta. Novo je nešto više, ispod skloništa na Krumperištu. Velike željezne stupove stare žičare tu uz planinarsku stazu, biciklističku stazu i cestu pospremili su vlasnici skijališta. I u žurbi, vjerujem zaboravili. Imaju važnijeg posla oko uređenja skijališta. Ono će se vidjeti na TV ekranima! A smeće će ostati skriveno u nama. I onda kao da ga nema. Pa tko još gleda u izravnjavano ljudsko srce?
  Skrenuo sam prema donjoj stanici nove žičare s namjerom da posjetim Francuske rudnike. Seljaci sa zagorske strane Medvednice pričali su da je francuski grof Henri Carion došao u naše krajeve nakon francuske revolucije 1789. te počeo tragati za galenitom radi dobivanja srebra. Započeo je iskapanja u nekoliko rovova na sjevernoj padini Medvednice i izgradio cestu od Gornje Bistre do rudnika. Rudnici su na kraju napušteni jer je količina pronađene rude bila premalena da bi se proizvodnja isplatila. Nakon izgradnje Crvenog spusta, Vladimir Horvat je saznao za špilju s "dubokim ponorom i jezerima". Nastaju bilješke, rade se staze, markacije...
  
   Spustio sam se po blatnjavoj stazi do žičare pa hrabro zakoračio u šumu. A tu panika… Šumari su imali “ekološku sječu” i bal vampira napravio je svoje. Stazu je nemoguće pronaći, suvislu markaciju isto. Tek natpis da je tu smjer za rudnike. Ono što nisu uništi šumari uništeno je još prije izgradnjom skijališta. Od porušenog granja (balvani su izvučeni) i od smeća svakakve vrste tu se ne može prolaziti. Prisjećam se koliko me puta otac nakon sječe tjerao da radim “šumski red”, a prevedeno na obični ljudski jezik to je značilo pokupiti svaku grančicu porušenog drveta i staviti ju na hrpu kako bi preostalo mlado raslinje moglo nesmetano rasti. Danas ovim novim šumarima izgleda da nitko nije usadio logiku šumskog reda.
   Posljednjih petnaestak godina obavezno sam prvog tjedna u godini na Horvatovim stubama, a obično je to odmah prvoga dana godine. Bez obzira na vremenske uvijete. Stanem na svoj oltar Vidikovac, pogledam prema vrhu planine, pa dolje u kotlinu do tornja crkve Sv. Tri Kralja u Kraljevom Vrhu, potražim kuće svog sela, pa onda još dalje do vrhova slovenskih Alpi koje sam tu prvi put osjetio kad još pojma nisam imao što su to Alpe. Stojim tu i sanjam otvorenih očiju. Slušam tišinu koja grmi u meni. Stojim tu, tek djelić vremena koje je tu vječnost, tek zrnce pijeska u kamenu od kojeg je sagrađena ova planina. A onda se spustim ponovno do Srneca, pozdravim srne pa niz korito potoka krenem Štrekom put križa i još dalje do Pile.
   U posljednje se vrijeme dosta govori o potrebi obnove Horvatovih stuba. Naravno da treba, ali to ne smije biti trenutna akcija već stalni proces i svaki dolazak na ovo mjesto trebao bi biti jedan kamenčić u obnovi ovog područja. Samo stalna briga i pažnja poput ljubavnika ponovno će dati život ovome mjestu. Govorim to zbog toga jer sam svjedok učestalih obnova zagorskih kapelica i crkvica. Tim «obnovama» gotovo sve one koje su imale dušu, u kojima se osjećala toplina duše, u kojima se čovjek osjećao kao istinsko božansko dijete, postale u sad hladne i bezlične građevine obučene u mramor. Ne želim da takvim postane i moj hram poslije ove, a niti bilo koje druge obnove. Potok ne smije postati kanal već i dalje biti veseli gorski potočić sa žuborom vode, kamene stube i dalje moraju ostati neravne kamene plohe, a ne kućno stepenište. Svaki zahvat u to područje, zadiranje je u Horvatovu dušu i dušu svih planinara koji hodaočaste na ovo područje.
  Znam da će neki reći - bolje je da sve ovako ostane, ponukani iskustvom da dolaskom ljudi počinje i uništavanje onoga zbog čega dolaze, ali nitko nema pravo ljubomorno skrivati prirodne ljepote, ali ih svi imamo obavezu čuvati. Planet na kojem živimo, kojeg nekontroliranom izgradnjom razgrađujemo, mijenja se tako brzo da te promjene ostavljaju duboke brazde u načinu međusobnih odnosa, ali i našeg odnosa prema okolini, nesmotreno zaboravljajući da se odnos prema prirodi višestruko vrača. Na bilo koji način. Napredak tehnologije koji je toliko pridonio materijalnom bogatstvu čovječanstva u isto nas je vrijeme odvojio od našeg okoliša gušeći duhovnu povezanost, taj jedinstven dar spajanja svih bića i svih stvari na ovom planetu u zajedničkoj životnoj energiji. Medvednica pripada svim ljudima, svim morima, planinama, svim oblacima i zvijezdama, svakoj travki, svakoj životinji i svakom lutajućem povjetarcu ovoga planeta. A to zanimljivo područje netragom nestaje. Ne smijemo zaboraviti da se Medvednica prvi put spominje 1242. godine u Zlatnoj buli Bele IV pod imenom Medwenicha.Medveda više nema u gori koja je dobila naziv po njima. Ime Zagrebačka gora koristi se od 19. st. u vrijeme apsolutizma kada su gore dobivale imena po gradovima i naseljima. Za nas koji živimo na sjevernim obroncima uvijek je to bila Gora. No, ma kako je zvali, ona je uvijek tu poput prelijepe vaze na prozoru naših života i pokušajte samo zamisliti užas jutarnjeg buđenja kad bi u oku vidjeli razrovano kamenje, a ne ovu dragu sliku naše izborane zelene planine. U Parku Medvednica, smješteni u podnožju planine, postoje tri spomenika parkovne arhitekture: pejzažni perivoj uz dvorac Oršić u Gornjoj Bistri, pejzažni perivoj uz dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, te perivoj uz kuriju Junković kod Stenjevca. Zar Horvatove stube ne zavređuju takav status ili još bolji?… Ljudi su prema planini od davnina osjećali zahvalnost i strahopoštovanje. Planine su domovi bogova. Planine su vrtovi naših duša. Neka takvim i ostanu za naše potomke. Mazimo ih svakog dana, a ne samo u dane kada se obilježava Svjetski dan zaštite okoliša, Svjetski dan planina, Svjetski dan planete Zemlje... Svjetski dan!!!
  Ali kakove i to ima veze s nama. Ovo je ipak Hrvatska, Medvednica i to još zagorska strana. OVO JE NEKI DRUGI SVIJET. Ovdje se još uvijek puca po planinarima jer je lov na zagorskoj strani parka prirode dozvoljen. Ovdje je još ne sijeku već ruše šume. Ovdje svatko može kopati po potocima i po planini otvarajući nove kamenolome…I jednoga dana ćemo samo u snovima opet tražiti svijet kojem smo, ne dozvolili, već pomogli da zauvijek nestane.  Samo zato jer smo prilagodljivi!