KRIŽ

Podivljalo vrijeme s ljetnim temperaturama sredinom studenog neodoljivo je mamilo na još jedan neplanirani alpski uspon. Pokazalo se opet po tko zna koji put da se u Aple ide onda kad ti to vrijeme dozvoljava, a ne kad je planom predviđeno.

Iako je snijeg već zabijelio vrhunce Kamniških alpi namjeravao sam još jednom običi neki od njih, ali sad po prvi put sam u zimskim uvjetima. U Mozirju u robnoj kući u kojoj se obično snabdjevamo neophodnom hranom i pićem, u redu ispred polica sa kruhom donosim neočekivanu odluku. – Ne treba s ničim pretjerivati. Dan je i onako kratak i nema potrebe nositi hranu. Uzimam samo jednu žemlju, jogurt i čokoladu. U ruksaku još imam nešto vode, koja kap rakije i jedna jabuka. Planiram da jedna «laganica» dozvoljava iskonski doživljaj planinarenja.

U Logarskoj dolini me dočekalo bezbroj suhog granja koje je vjetar razbacao po asfaltu. Ni sam pogled na stjenje ne ohrabruje jer su svi vrhovi omotani oblacima. Na parkiralištu ispod slapa Rinke na 1000 m visine tek pet automobila a već je 8.30. Nekoliko porušenih stabala jele otežava uspon prema Frischaufovog doma na Okrešlju, ali u 9.15 već sjedim u gostinjskoj sobi. Ljubazan domar me uvjerava da će staza do večeri biti očišćena, a meni preporuča da zbog očekivanog jakog vjetra ne idem ni na jedan vrh. Kimam potvrdno glavom pokazujući da sam poruku shvatio iako u sebi duboko svjestan da ću napraviti kako ću napraviti po svome u trenutku odluke i nakon popijenog čaja uz pozdrav «vidimo se kasneje» krećem prema Savinjskom sedlu, na visinu od 2000 metara. Putem kroz mirnu kotlinu čuje se samo šum vjetra i poneki snažan udar zaustavlja korak. Susrećem tek jednog Slovenca. Kao i ja još nema točno određen cilj. Ide do «kud bu šlo», a ja ga ostavljam jer mi njegov prespori ritam ne odgovara. Pa i onako sam krenuo sam na ovaj put da se «ispušem». Na odvojku staze za Mrzlu goru trenutak dileme, ali odlučujem da nastavim prema sedlu. Desetak minuta kasnije sam požalio jer sam primjetio dvoje planinara kako se vraćaju s te zahtjevne gore. No prošlo je niti dva tri mjeseca kad sam bio na toj gori i nastavljam dalje. Na putu sad već nailazim na sve veće krpe snijega. Izuzetno je mekan i usporava hod, ali u skloništu na Savinjskom sedlu sam već u 10.50. Sjeo sam na drveni pod i sa željenjem konstatirao kako je ta mala šupa čista u odnosu na sva skloništa koja sam do sada posjetio u Hrvatskoj, a i u odnosu na mnoge planinarske domove. Tu ostajem sjediti pola sata prepušten užicima hrane i potpunoj tišini. Pojeo sam žemlju i jabuku. Čak nema ni vjetra. Kao da je odlučio stati u dolini poigravajući se suhim lišćem kojim me nemilice zasipavao na početku uspona. Na samom sedlu nekoliko metara više od skloništa prekoračio sam na austrijsko tlo a tamo dolje u dolini sunce se poigrava pejzažem. Te zrake svjetla natjerale su me dalje i iako su oblaci tu iznad moje glave, mogu ih rukama dirati, krećem dalje. Idem na Križ. No malo iza Jezerskog sedla ta mi se odluka nije baš činila najboljom. Gusti neprozirni oblaci sakrili su prekrasnu dolinu prema Kranjskoj i Češkoj koči. Dolina u kojoj i iskusnim  alpincima zastaje dah od ljepote kojom je okružen dočekala me s više snijega nego što sam očekivao. Dereze ipak ne stavljam jer na mekanom snijegu samo otežavaju napredovanje. Oprezno koračam ispitujući podlogu ispod snijega kako ne bih upao u neku skrivenu rupu. Cepin u ruci sad više izgleda kao ukras nego kao nešto što bi mi stvarno moglo pomoći u nevolji. Ovim se smjerom po prvi pot penjem i atraktivan uspon sve me više uzima pod svoje tako da su sva vanjska čula isključena. Ostaje samo stjena i ja.  Ništa ne smeta što mjestimično propadam u snijeg do guzice, ništa ne smeta što prljavo smeđa hrđa sa čeličnog užeta ostavlja prljave tragove po mom tijelu. Želio sam samoću u planini i ona mi to u potpunosti daje. Ni dašak vjetra, nikakav zvuk tako da i lupanje srca ponekad me preplaši jer mi se čini suviše glasnim. A što se više penjem balago nježno plavetnilo stjenja ispunjava moje vidike. I tek sada shvaćam zbog čega mi se dolina ispod mene toliko puta učinila nestvarno plavom. Plavi lišaj prekrio je stjenje i u kombinaciji s još netaknutom bjelinom snijega daje nestvarnu sliku koja osvaja i zauvijek prisvaja čovjeka da joj se vraća.

U 13.00 sati stao sam na vrh Križa. Posljednji upisani planinar bio je tu 02.11., a danas je 12.11. I on je bio sam kao i ja. No što znaći biti sam u planini. Nikad nisi sam. I kada izgledaš najusamljeninjim čovjekom na svijetu u planini nisi sam. Samo si dio nečega. Nikada sam. Sljedilo je još doslovno pronalaženje smjera prema Turskoj gori, a onda spuštanje niz Turski žljeb. Volim taj silazak koji zbog obilja sitnog kamenja omogućava lagani slalom i silazak koji bi trajao satima skraćuje na nekih pola sata. Ali ne i danas. Nisam mogao vjerovati da je to moguće. Turski žlijeb potpuno ogoljel. Poput osušena stabla. Obilne kiše u bujici su odnjele sav sitni kamen u kotlinu i o slalomu nije bilo ni govora. Okrešelj me dočekao tek u 15 sati.

Iako sam nosio još jogurt u ruksaku nisam odolio da se ne javim domaru, pojedem jotu i popijemo pivo. «Lepa turca» - bio je njegov komentar na prevaljenu rutu. A što dodati. «Ljepa turca» - potvrdio sam kimanjem glave. I da ne zaboravim. Staza do Rinke bila je očišćena od balvana.