|
U zelenom okružju Krna
Iskusni planinari znaju da je dobro u pripremanju alpske ture uzeti u obzir sve detalje puta, no kad noge svrbe, a okolnosti ne dozvoljavaju
veliko planiranje i iza sebe se ima tisuće alpskih koraka, onda se ipak može krenuti i u stilu “skoknuti u dućan“.
Moj planinarski i životni pratitelj trenutno je onemogućen pridružiti mi se na turi, a želja za planinom svakog je dan sve
jača. Jednostavno sam spakirao ruksak i u auto stavio sve što bi moglo koristiti ili tek samo radi samopouzdanja pa smo krenuli u smjeru alpa. Naš cilj ovisio je o mogućnosti gipsom
okovanog suputnika zbrinuti u prigodnom smještaju, a onda ruksak na pleća…
Ljeto je i vrhunac planinarske sezone. U Kranjskoj gori gubi se svaka nada smještaja, na Vršiču je gužva kao na seoskom sajmu. Nema mjesta
niti za kratko zaustavljanje. Nastavljamo put dolinom Soče, a pogledi se miluju sa ogrlicom dragih vrhunaca oko nas. Putovanje dugačko tristotinjak kilometara do Bovca prošao je bez problema, ali
u tom turističkom raju tek nastaju dileme. Gdje opće parkirati…? Kud krenuti…? Bezbroj je automobila talijanskih i austrijskih registracijskih pločica.
- Ja, imamo eno samo sobo! – govori djevojka na recepciji hotela. Gotovo me oborila s
noga jer internetski pokušaji danima prije toga ukazivali su na nikakve mogućnosti smještaja.
- Pak boste morali čakati eno uro…
Pola sata kasnije vozim dolinom kojom Soča gradi svoj smaragdni put. Pred mnom je još tridesetak kilometara vožnje. Već duže vrijeme
misli su mi bile posvećene usponu na Krn, i to baš s ove južne strane jer su oni klasični alpski pristupi iz doline Lepene i s Komne već odavno dobro prohodani. Sada se pružila
prilika za to pa ovi dodatni kilometri u automobilu ne zamaraju jer se u glavi na „brzaka planira ruta.“
Krn je sa svojom visinom od 2244 m najviši vrh Krnskog gorja koje se strmo diže iznad srednjeg dijela rijeke Soče, a sam vršni dio okrnjenog
zuba dobro je poznata slika zaljubljenicima alpskih vrhova jer se lako prepoznaje sa bilo kojeg područja. U poznatom alpskom mjestu Kobarid skreće se mostom preko tirkizno zelene rijeke te
započinje prvo lagani uspon prema selu Vrsno, a onda cesta postaje sve uža, sve strmija i sve zavojitija kako se približavamo u mjestašce Krn, u samom podnožju velikog Krna. Odavde do
parkirališta ima još neki kilometar puta. Cijelo to vrijeme ispred nas zelene se livade slavne planine. Prostor nekadašnjega manjega kamenoloma predviđen za parkiranje nije mogao zadovoljiti potrebe
planinara pa je velik broj automobila uz cestu, mnogi i iza table zabrane daljnje vožnje. Opet sreća, upravo kad ja stižem, neki auto napušta parkiralište i ostavlja mi mjesto u hladovini ispod
granja drveća.
U 12.45 sam spreman za polazak. Za uspon se nude dvije varijante s početne visine od tisuću metara. Lijevo put vodi preko planine Kuhinja pa
strmo travnatim područjem do vrha. Kako mi je u planu kružna tura, krećem desnim duljim putem preko planine Kašina. Put se lagano diže travnatim područjem prepunim krava na ispaši.
Vidici su prelijepi i već sam u naprijed spreman na činjenicu da ću na put potrošiti puno više od predviđene satnice od gotovo pet sati. Put postaje sve strmiji i neprepoznatljiviji, ali i
dalje omogućava vožnju terenskim vozilima jer sam na višoj koti od 1200m imanja na planini Leskovca naišao na parkirane automobile. Iako su sa stola mamili mirisi sireva na sušenju, kao i jedna
od mnogobrojnih tabli s natpisom ponude kiseloga mlijeka, nastavljam sa usponom. Sad je on strm i vodi stazom iznad imanja uz strme stijene Maselnika. Ovaj je dio puta zamoran, ali vidici i te kako
ispunjavaju pa česti odmori nisu nikakav gubitak vremena. Zanimljivo je napomenuti da je cijeli dio staze koja vijuga uskom travnatom kosinom pokošen i ta me činjenica samo na trenutak podsjeti na
mnoga probijanja kroz koprive i kupinjake na našim planinama. Na cijelom puta česta su mimoilaženja sa planinarima koji silaze i gotovo se svi čude mom kasnom usponu uz napomenu da u
Gomiščkovom zavetišču na Krnu nema mjesta za spavanje. Ne pokušavam objašnjavati svoje namjere jer bi to opet iziskivalo još više objašnjavanja.
– Ti nisi normalan (a to i ja sam znam) - kaže moj prijatelj. Obično mi osvajamo slovenke, a ti osvajaš njihove vrhove (ne osvajam, samo
se penjem na njih)… Mi se pokušavamo sljubiti sa tim ženama, a ti spavaš sa vrhovima (ne spavam, družim se)… Da, kako to objasniti?
Na 160 m dolazi se do velikog područja posutog kamenjem koje se odlomilo sa obližnjih vrhunaca. Ta dolina na ovoj visini tek je uvod u ljepote
koje slijede jer nakon kraćeg uspona lijevo od slikovitog Rdečeg roba dolazi se na manji prijevoj iza kojega se krije još jedna kotlina sa prekrasnim jezercem odmah na njenom početku. Jezero v
Lužnici prelijepo je gorsko oko, a vjerujem da je kao i meni, mnogim planinarima poprilično nepoznato. Dosta je to manje jezero od daleko poznatijeg velikog Krnskog jezera, a nalazi ispod vrhova
Maselnika, Srednjeg vrha , Malih Peski, Škofiča te je najviše Krnsko jezero. Do jezera gotovo savršene kružnica promjera 80 m i oko 10 m dubine na 1800 m mi je trebalo dva i pol sata hoda. Tu sliku
kakvu smo mnogo puta gledali još kao djeca na kičastim zidnim tapetama u kućama naših iseljenika, sad mogu dirati i jednostavno osvaja sva osjetila. Sjeo sam na travu i tako ostao ne znam ni sam koliko
dugo. Iako mnogi planinari „zatrovani“ alpskim stazama s omalovažavanjem govore o rožicama, žuboru potoka i zelenilu trava, ipak u duši te slike i te kako ostavljaju trag u nama i
jednostavno se zaljubimo u takav „prirodni kič“. Zbog toga ovu turu preporučam svima ma kakvog planinarskog nadzora bili. Jednostavno tu nema greške.
Staza nastavlja kotlinom prema prijevoju na Pragu. Postoje tri mogućnosti. Lijevo tik uz jezero, sredinom po šljunčanoj kosini Malih Peski ili
skroz desno nemarkiranom stazom koja penje na Vrh nad Peski. Ja nastavljam sredinom, a pogled mi se često zaustavlja na prekrasnim vrhovima koji strše iznad kotline. Na tom putu se nailazi na mnoge
metalne ostatke prvoga svjetskog rata, a njih je sve više kako se približavamo poznatom ratištu na Batognici. Na Pragu je poznata raskrsnica staza. Desno se ide prema Komni, ravno se spušta prema Krnskom
jezeru, dok put prema Krnu penje na Batognicu gdje dalje nastavlja po njenom vršnom dijelu na koji se stiže za petnaestak minuta. Iako se odavde otvaraju mnogi novi vidici kojima se zaokružuju cijele
Julijske alpe, pogled je gotovo zakovan za ostatke velike ljudske gluposti – ratovanja. Pogotovo ratovanja na ovakvom području. Iako je srce lupalo od napora uspona i ono je sad skoro utihnulo.
Jednostavno čovjeka obuzme tuga slavne prošlosti pa mnoge mine koje su sad postavljene poput spomenika više nisu oružje već slika ljudske patnje i stradanja. I opet sam sjedio na travi, ali
sad zaokupljen drugačijim slikama koje su vrištale u meni. Mogao sam gotovo dodirnuti Krn, ali nisam. Slušao sam grmljavinu topovskih hitaca i ljudskih boli…
Batognica je 2164 m visoka gora, a na njoj je bila razdjelnica između talijanskih i austro-ugarskih vojnika za vrijeme 1. svjetskog rata. Vojnici
su bili jedni od drugih ukopani u rovove tek osamdesetak metara pune dvije godine. Čak i gledano iz doline, ona djeluje poput tvrđave u odnosu na Krn. A ona je i bila tvrđava čiji je vršni
dio nestao u ogromnoj eksploziji.
Da bi se započeo sam uspon na Krn treba se sa Batognice spustiti strmim stepenicama u stijeni na Krnsku škrbinu. Oprez ovdje nije naodmet
jer osim opasnosti od skliznuća niz strminu ima dosta i bodljikave žice i drugih ratnih ostataka. Čak i postolje jednoga topa. Tu sam sreo i dvije riječanke koje su se spremale za
silazak u dolinu. Naravno, one nisu bile nikakva opasnost. Kasnije u razgovoru sa domarom u Zavetišću doznajem da su hrvatski planinari na ovome području rijetkost. Da li je tome uzrok velika
udaljenost ili neopravdana neatraktivnost teško je ocijeniti. Možda tek nedovoljna informiranost.
Sa Škrbine počinje završni uspon na Krn. Za uspon do vrha potrebno je pola sata. Ispod vrha se staza razdvaja na dva smjera, južna vodi do
Gomiščkovog zavetišča na 2183 m, a desna ravno na 2244m visoki vrh Krna. Nastavio sam do planinarske kuće s najljepšim balkonom u alpama s kojega puca pogled na kotlinu rijeke Soče i mnoge
gore u daljini. Raspitao sam se tek reda radi o slobodnom krevetu (ima mjesta), kupio limenku piva i krenuo prema vrhu. Za desetak sam minuta već uživao u pogledu sa vrha. Iako su magle skrivale mnoge
poznate vrhove, kako se dan bližio kraju vidici su bili sve otvoreniji. Krn je izuzetno razgledan vrh i tu se može doživjeti potpuna grafika alpskog okoliša. Mangart i Jalovec su na dohvat ruke, a
desno od njih slijede Mojstrovka i Prisojnik. Triglav je u centru poput kralja, a desno se nastavlja niz Karavanki i Kamniško-Savinjskih Alpi. Na zapadu dominira Kaninsko područje pa Dolomiti u daljini, a
na jugu zbog udaljenosti od svega pedesetak kilometara vrlo se često može vidjeti i Jadransko more.
Dan se polako gušio u svojoj ljepoti zalaska sunca. Daleko u Dolomitima vidjeli su se bljeskovi grmljavine. Bilo je još toliko vremena za »spremenje
kreveta« u zaklonu stijene. Tek je jedna kozica bila uznemirena mojim prisustvom jer je vrh Krna prenočište ovaca koje pasu tim područjem.
Jutro je započelo dinamično kako to već sunce zna prirediti. Trebalo je navući i kapu i rukavice no kako se sunce dizalo, njegova je
toplina sredine ljeta i te kako dobivala pravi značaj. Ovce i kozica već su napustile vrh na kojemu sam ostao još sa nekoliko zaljubljenika izlazaka sunca. A onda sam i ja krenuo put doline. Iako se
može stazom od planinatrske kuće, ja sam odabrao spust do Krnske škrbine kako bih trenutak uživao u pogledu na alpske velikane i Krnsko jezero gotovo ispod nogu. Staza cijelo vrijeme vijuga
travnatom kosinom Krna i uskorom shvačaš da iako stalno gledaš auto na parkiralištu gotovo nema kraja silasku pa nikako da se noge odmore.
Kod silaska opet se susrećem sa mnogim planinarima koji sad penju prema vrhu. Zanimljivo je napomenuti da u ova dva dana nisam vidio ni jednu
»klasičnu planinarsku grupu«. U glavnom su to bili parovi, pojedinci i tek nekoliko obiteljskih skupina. Možda se u tome i krije smjer novoga pristupa planinarenju, no svakako je tema za
razmišljanje.
Krave su i danas mirno pasle ili se jednostavno izležavale na prostranim livadama. Prošao sam pored još nekoliko obavjesti o prodaji kiselog
mlijeka i ostalih mlječnih proizvoda. A onda sam začuo šum potoka što je nagovještavalo skori kraj silaska. Slijedilo je još nekoliko otvaranja i zatvaranja vrata pašnjaka da bih sjeo na klupe
planinarske koče na planini Kuhinja na 1012m. Ljubazna domarka ponudila mi je, naravno kiselo mlijeko, što sam sa zadovoljstvom uzeo. Dok sam uživao u okusu hladnoga mlijeka iz doline je mamio pogled
na zelenu rijeku.
Nekolko tehničkih podataka:
Početak uspona ........................................................... parkiralište na planini Kuhinja na 991 m
Uspon Kuhinja-jezero v Lužnici-Batognica-Krn ........ 9,7 km
Hodanje ..........................................................................službeno 4, 45 sati, ja 5,30 sati
Silazak Krn-pl. Kuća Kuhinja ....................................... 5,6 km
Hodanje ..........................................................................službeno 3 sata, ja 2.30 sati
|
