MANGART

objavljeno - Hrvatski planinar, 2005, br. 11, str. 391-396

Planinarenje mangartskim stijenjem

U alpama postoje smjerovi i vrhovi koje volimo ili ne volimo zbog, na prvi pogled, nevažnih detalja. A alpe se voli ili ne voli. Ja obožavam alpe i njezine više ili manje šiljate vrhove. U slovenskim alpama svakako mi je najdraži predio Mangarta, na koji se naslanja veličanstvena stijena Jalovca.

Na Jalovec sam se penjao nekoliko puta i nikako mi nije bilo jasno kako to neki planinari, čak i oni iskusni, nisu uspjeli ni u nekoliko pokušaja doći do vrha.

Na Mangartu se osjećam doma i kad želim istinski uživati onda je to planinarenje na ovoj prelijepoj planini.

Već godinama u meni je tinjala želja proći put od jedne do druge stijene, ali nikako da se poklope svi uvjeti za to i jednostavno neke stvari treba pustiti da dozriju i ako je suđeno, dogodit će se.

I meni se dogodio ovaj put, nenadano, u trenutku je donijeta odluka i u subotnje jutro krenuo sam prema dolini Tamar. Na slovenskom radiju informacija o popodnevnim nevihtama u gorju. I sutra isto i prekosutra i dan iza…

Kranjska gora me dočekala okupana u suncu i prepuna građevinara koji svakodnevno mijenjaju nekad mirni planinarski raj. U centru je nestala okrepčovalnica i svoj prostor prepustila još jednom u nizu supermarketa. Tako sam razočarano, nisam imao gdje pojesti enoločnicu, brzo krenuo prema Planici. Na ulazu u dolinu iza naselja Rateče koje je smješteno na nadmorskoj visini od 870m u jednoj od najljepših predjela Alpi, na tromeđi Slovenije, Avstrije i Italije, platio sam 500 torara i ušao u dolinu Planice. Slikovita ledenjačka dolina proteže se u smjeru sjever-jug, u duljini oko 7 km i poput strelice se zabija u alpske stijene Majstrovke, Travnika, Dnine s jedne strane te Ponce s druge i Jalovec s Ozebnikom u sredini.

I kad sam se već parkirao uz cestu nedaleko od Doma u Planici shvatio sam da to i nije baš najpametnija odluka iako se ispred mene na šumskoj cesti ispriječio znak zabrane prolaska. U Domu su mi rekli da pitam čovjeka na naplati ulaza da li se smije dalje.

«Je, seveda. V soboto i nedeljo se more!» - je rekao, a ja sjeo u auto i nastavio dobrom šumskom cestom dalje u Tamar. No ima tu jedna kvaka. Kad sam se u ponedjeljak vraćao, rampa na cesti je bila zatvorena. I što drugo nego opet po informaciju u Dom i doznajem da se rampa otvara u 18, ili da idem pitati «onog čovjeka na naplati». A sad je 16.30 i čovjeka nema, ali nalazim položenu u travu uz cestu, tablu s obavijesti da je cesta za Tamar zatvorena za promet od 6.00 d0 18.00 sati svaki dan osim subote i nedjelje.

I kad sam se već pomirio s tim da ću čekati 18.00 sati, naišao je automobilom neki mještanin, izvadio ključ i otvorio prolaz.

Gotovo pod samim stijenama u zelenoj oazi Tamara nalazi se Dom v Tamarju na 1108 m, na mjestu nekadašnje pastirske kuće. A pedesetak metara prije kuće neveliko je parkiralište za automobile. Dočeka nas tu jaki šum slapa kojeg se vidi s livade tek kad se krene prema Koči. Voda Nadiže izvire na 1232 m i odmah pada u desetak metarskom slapu koji se dalje valja stotinjak metara niz stijenu i nestaje u podnožju, da bi se opet 10 km dalje kao Sava Dolinka pojavila na površini u prirodnom rezervatu Zelenice na granici triju država. Jezerce izrazite zelene boje kao ostatak nekadašnjeg velikog jezera leži u močvarnom dijelu nizine. Zanimljivo je da se nikada ne zamrzne, a njegova temperatura se kreće od 5-8 ºC.

Isplati se popeti nekih desetak minuta do samog izvora u stijeni, popiti čašu ledene vode uživajući u snažnoj prirodnoj ljepoti. Do izvora vodi dobro označena staza, ali je šum vode najbolji vodič. Do izvora od Doma ili parkirališta treba oko 20 minuta sedamsto metarskog uspona kojim savladamo oko 120 metara visine.

U toj dolini s brojnim nestalnim slapovima nalazi se još jedan atraktivan slap, par stotina metara iznad Doma. Potok slapa izvire ispod Slemenove špice i pada u brojnim kaskadama u kotlinu gdje i nestaje. Šum slapa Črna voda koji pada sedamdesetak metara dugo nas prati na putu prema Jalovcu.

No, još malo ostanimo u Dom v Tamarju kojim upravlja PD Medvode. Dom je otvoren cijele godine i dobra je polazna točka za uspone na masiv Ponci (Srednja Ponce – 3.30 h, zahtevna poz; Visoka Ponca – 4.15 h, zelo zahtevna pot), Jalovec (6 h –zelo zahtevna pot), Mangart (8 h – zelo zahtevna pot)… Uz stvarno dobru ponudu jela tu se i lako nađe smještaj, a pješke do njega od Planice ima oko 1 sat hodanja u hladovini šume. Telefonski broj domara je 00 386 4 5876055.

Na terasi Doma popričao sam s dečkima iz Gorske službe spašavanja i nisu baš bili oduševljeni mojim planom puta. Pozdravili smo se uz napomenu da se nadamo kako se nećemo trebati sresti još ovih dana.

Uspon prvo ide kroz šumarak, a onda izbija na kamenjar pa u dosta dugačak sipar kojim sve dublje ulaziš među stijene i postaješ sve sitniji dio veličanstvene prirode. U samom siparu staza se račva na dva dijela, lijevi koji ide dalje siparom prema Jalovcu kroz Jalovsku škrbinu i desni koji ulazi u travnati dio stijene i vodi prema Jalovcu kroz Kotovo sedlo. Krenuo sam prema Kotovom sedlu kako je bilo i planirano i kasnije se pokazalo da je to bila dobra odluka. Staza se vrtoglavo uspinje kroz zatravljenu stijenu, ali nije previše tehnički zahtjevna. Tu nalazmo prve planinske pozdrave kroz cvijet runolista. Pred sam završetak uspona ulazi se u nisku klekovinu, a onda se otvara pogled koji zaustavlja dah na stijeni Jalovca. Putem srećem puno slovenskih planinara koji su na silasku i tako doznajem da je upravo danas svečano otvoren novi bivak na Kotovom sedlu. Bivak zanimljivog izgleda, lukavo je smješten pod veliki kamen ispod Kotove špice na 1965m visine. Postavili su ga Gorska reševalna služba Slovenije, Postaja Rateče i Kranjska Gora. Od Doma v Tamarju do Bivka trebalo mi je 3.30 laganog hoda. Upisao sam se u knjigu kao 94. planinar koji je došao do Bivka, ali sam i ostao i bio jedini spavač u njemu tog dana. Iako sam došao po sunčanom vremenu, ubrzo su se pokazale istinite najave o nevihtama i nije prošlo ni sat odmora u ovom veličanstvenom okruženju kad se Jalovec omotao oblacima. I onda red vjetra, red kiše, red tuče i tako do dugo u noć. Grmljavina je bila tako snažna da se bivak često tresao u njenom ritmu.

Oko 1 sat iza ponoći probudila me lupa otvaranja vrata. Čovjek je ušao, promrmljao nešto kao pozdrav, rekao da je vani ljepše, uzeo dvije deke i izašao. Što bi tek rekao da je trebao prespavati u nekom bivku na Velebitu…!!! Tu i ja obavezno spavam vani…!!! U pitanju je samo zdravlje, ništa više…

U rano jutro, kad još sunce nije ni izašlo, čovjek je još spavao na klupi do bivka, a ja sam natovario stvari i krenuo na svoj, tada još nisam ni znao, kako dugi put.

Prvo je slijedi lagani uspon između Jalovca i Kotove špice na sedlo u trajanju oko pola sata. Na sedlu se račvaju staza za Jalovec ( 2.30h – zelo zahtevna pot ), za Mangart ( 5 h - zelo zahtevna pot ) i ravno dalje na vrh Kotove špice. Zamolio sam dobrog duha Jalovca da mi ne zamjeri što samo prolazim pokraj stijene, jer već sutra planiram biti na njoj te započeo mukotrpno spuštanje s visine od 2134m prema dolini Koritnice. Spušta se tik ispod stijene Jalovca prvo po siparu, a onda po stijeni. Staza je vjerojatno interesantnija u usponu kad stalno ispred sebe imaš okomiti jalovčev zid koji te motivira. Na nekoliko mjesta potrgana je sajla za osiguranje, izvučeni klinovi iz stijene, ali se može proći bez većih opasnosti. Nudi i nekoliko zanimljivih provlačenja – nije za debele. U nizini nakon oko jednog sata ulazi se u suho korito Koritnice i tu nema nikakve markacije. Najbolje je smjer odrediti prema talijnskom bivku Travisio gore visoko u stijeni. Naporno je proći korito jer je vrlo strmo i kamenje jednostavno klizi ispod nogu i postoji opasnost da zajedno s njim odskližeš dublje u nizinu. A pogled ti je cijelo vrijeme uperen u nasmiješenog «vragička» s ispruženim jezikom u stijeni. Slični, daleko poznatiji kameni lik Ajdovske deklice, nastao lomljenjem stijene, nalazi se na Vršiću i najbolje se vidi kad se sjedne ispred Koče na Gozdu i zagleda u smjeru Prisojnika. Ne znam da li ovaj lik, po boji stijene, nastao tek nedavno, ima svoje ime.

Prvo sam mislio da se smije mojim mukama s orijentacijom između kamenja u suhom koritu, kasnije da se ruga mojoj naopačke, u jutarnjoj žurbi, obučenoj majici. Tek kad sam se popeo na travnati dio Malog Mangarta shvatio sam da sam u koritu skrenuo krivo i da ga vjerojatno to razveselilo. Jedna staza vodi ravno kroz koritu prema stijeni i onda se penje lijevo do bivka, a druga odmah skreće lijevo i vodi na travnati dio Mangarta. Tako je propao moj plan da idem do bivak pa dalje na Mali Mangart. Umjesto toga hodao sam vrlo strmim travnatim padinama Malog Mangarta, među cvijećem svih mogućih vrsta, po vrlo teškoj stazi, ali s veličanstvenim pogledima. Staza vodi do pred sam vrh Malog Mangarta gdje se otvaraju nezaboravni vidici prema Italiji i Austriji s Mangartskim jezerima u podnožju i sjevernoj stijeni Ponci. Tek tu, gdje staza na trenutak prelazi s južne strane na sjevernu, sreo sam prve planinare, troje Slovenaca koji su išli suprotnim smjerom, spuštajući se u dolinu Koritnice. Zajedno smo uživali u ljepotama Mangartskih jezera koja poput dva zelena oka s doline na 930m gledaju prema dušama u nebeskim visinama. Popričali smo o mogućoj varijanti silaska s Mangarta neoznačenom stazom te nastavili put. Za mene je sad slijedilo vrtoglavo spuštanje kako bi se prošao usjek Hudi Žleb između dva Mangarta, naravno onda opet uspon i talijanskom stranom do vrha Mangarta na visinu od 2679m. Za taj dio puta od Kotovog sedla do vrha Mangarta trebalo mi je nešto malo više od 5 sati. A Mangart kao pravo i slovensko i talijansko i austrijsko izletište bio je krcat ljudima. Ostao sam tek toliko da bi se slikao pod križem i krenuo u nizinu. Nikad, ni u najgorim nevremenima koja su me zadesila tu na vrhu, nisam bio kraće na njemu. Jednostavno mi nije odgovaralo to proštenjarsko okruženje.

Na vrh Mangarta vodi nekoliko planinarskih staza. Najčejšće se koristi atraktivna cesta koja iz smjera Bovca preko Loga pod Mangartom vodi kroz prevoj Predel u Italiju. Nešto prije granice desnim odvojkom autom se može doći do Mangartske koče na 1906 m visine. Za daljnji uspon koristi se ili slovenski ili talijanski smjer prema vrhu u trajanju oko 2 sata. Za uspon je atraktivniji slovenski smjer, a za silazak se koristi talijanski položeniji smjer. Za one koji vole ferate, svakako jedna od najizazovnijih je ova na Mangartu na koju se dolazi iz podnožja na talijskoj strani.

Osim dobre hrane u Koči pod Mangartom nakon dobrodošlog odmora isplati se popeti i na travnati proplanak iznad Rdeče skale i prepustiti se uživanju u pogledima kroz cvjetove runolista ili jednostavno promatrati igru svizaca.

Za silazak s Mangarta, ako niste tu došli automobilom, planinari najčejšće koriste markiranu stazu koja presijeca ili ide asfaltnom cestom i treba do Loga pod Mangartom oko tri sata. No poznavaoci koriste dobru nemarkiranu stazu koja započinje na zavoju ceste ispod Rdeče skale i spušta se prvo travnatim dijelom, a onda kroz šumu, u dolinu Koritnice. Ne preporučam je neiskusnima jer je orijentacija na silasku zahtjevnija. Jednostavnija je kod uspona, pa ako netko namjerava njome neka je prvo prouči na usponu ili se pridruži nekome tko je njome prošao.

Log pod Mangartom nalazi se na visini od oko 700m i ako se uđe u samo naselje treba se vratiti dio preko mosta koji prelazi iznad Mangartskog potoka te odmah skrenuti desnim odvojkom u veliku zelenu dolinu.

Ovo područje je 2000. godine gotovo u potpunosti promijenilo izgled zbog velikog odrona zemlje koji je pokrenuo Mangartski potok. U razgovoru s domaćim ljudima doznao sam da je to zbog toga jer su autohtone šume posjećene i zasađena je smreka plitkog korjenja koje jednostavno ne drži teren. Možda bi se to zanimljivo opažanje moglo iskoristiti i na našim područjima gdje smo svjedoci masovne siječe šuma.

Naselje se oporavlja od šteta, ali korito potoka poznatom po velikim kanjonima još dugo neće biti sigurno za atraktivna hodanja. Dio toga korita može se vidjeti s mosta na cesti za Mangart.

Markacija koja vodi u dubinu Koritnice je dobra i prati bijelu cestu koja pak slijedi rijeku. Prolazi se laganim usponom uz šum voda koji nakon dugotrajnog hodanja umara. U jednom trenutku sam sjeo nasred ceste i vjerojatno istog trenutka zaspao. Probudio sam se pola sata kasnije kad sam čuo zvuk automobilskog motora. Skočio sam poput gamsa i na nogama dočekao automobilistu, odmahnuo mu na pozdrav i odahnuo što me nije našao ležati na cesti. Ipak to ne priliči iskusnom planinaru. Šum vode me izazvao pa sam skrenuo do širokog korita potoka uronio u ledeno hladnu vodu. I treba to iskoristiti jer kad se skrene prema stijeni nema više opuštanja.

Na kraju kotline izvire Loška Koritnica koja ima više pritoka sa brojnim slapovima. Vrijedi posjetiti 50m velik Predelski slap, 30m velikog Zaročenca ili 20m visok Poševni slap. Na svom relativno kratkom putu potok preskakuće tisuću metara visinske razlike. Jaki šum padajućih voda vjerni je pratilac sve do prevoja ispod Velikog Ozebnika. Na kraju kotline, ali još par stotina metara ispod mjesta do kojega sam se spuštao u jutro, staza se račva na dio koji ide prema Kotovom sedlu i desni odvojak kojim se ide u žljeb Velikog Ozebnika. Pokušao sam procijeniti smjer u stijeni kojim se ulazi u žljeb. No ovdje izgleda kao da se primijenila obrnuta logika. Sve moje moguće varijante pokazale su se krivim jer uspon započinje vrtoglavom feraticom u stijeni, ne koristeći ni jedan, na oko pogodan, usjek u njoj. I kad te ferata dotuče, ulazi se u šumarak, sličan onima na Velebitu i započinje jedan opuštajući dio uspona. Nakon par stotina metara drveće postaje sve niže, a raslinje i cvijeće sve više. Teško je reći da li se bolje penjati ovim smjerom u jutro kad si sigurno okupan u rosi zbog bujne vegetacije ili ovako popodne kad te padajuće sunce nemilice prži. Stijene postaju sve bliže i raslinje se spušta na normalnu visinu. Ulazi se u travnati dio sa dosta kamenja. Nije ostalo previše vremena za prepuštanje užicima jer se sunce sve brže približavalo rubu obzorja i već u marku sam ciljao prevoj između Malog Ozebnika i Plešivca.

Na prevoju, na visini od 1900m, stajao sam potpuno iscrpljen i dok sam kroz sumrak pokušavao identificirati lokacije uz dolinu Soče, tek na trenutak sam pomislio kako bi bilo najbolje tu pronaći pogodno mjesto za noćenje. Skinuo sam ruksak sa sebe, otpio nekoliko gutljaja vode i jednostavno produžio dalje. Misao o noćenju jednostavno je nestala kao da se nikad nije ni pojavila. Započeo sam penjanje južnim dijelom Pelca kao da je to najnormalnija stvar sad u sumrak dana. Uskoro je trebalo upaliti i svjetiljku, a pogibeljne dubine jednostavno su se gubile u mraku. Adrealin visine dao mi novu snagu i umor je nestao. Imao sam pravo noćno penjanje kakovo sam oduvijek priželjkivao – od markirne točke do točke jer bi improviziranje bilo kobno. Tu sam tek spoznao istine da ne daj Bog da ti se ostvare želje. Nebo se posulo zvijezdama, mjesec je bio negdje drugdje, a mene su promatrale crvene oči, od odsjaja svjetla naglavne svjetiljke, gamsova koji su pratili moj uspon. I opet sam imao onaj nepogrešivi osjećaj da u planini nisam sam, da netko pazi na moje korake, na svaki zahvat krušljivog kamena… Samo na jednom dijelu imao sam malih problema. Markacija je pokazivala da treba ići ravno gore, ali tu nije bilo ničega, vjerojatno je jučerašnje nevrijeme odnijelo dio stijene, a ići lijevo značilo je ući u sipar za kojeg ne znam kud ide, ići desno značilo je suviše se približiti visećoj padini. Proradi tad u tebi unutarnji instinkt i jednostavno zbrojiš dva i dva. Dobiješ naravno, da je to tri i kreneš. Trebalo se malo popeti preko krušljive police, prebaciti svu težinu na drugu stranu i zagonetka je riješena. Ponovno sam na «stazi», markirna točka je tu korak do mene i samo treba potražiti slijedeću….

Stalno sam mislio na to kako će mi u Zavetišču pod Špičkom prijati topla jota i hladni Zlatorog nakon toga, a spasonosno sklonište samo što nije tu… Vjerojatno odmah iznad one stijene. I tako sve do visine od 2250m kad sam ponovno došao na prevoj i ostao šokiran. Ispod mene se ispružio nepregledan sipar, lijevo je stijena Malog Ozebnika, desno je stijena Pelca, a natrag se ne vraćam. Bila bi prava ludost spuštati se u ovim uvjetima niz sipar na kojem nema markacije, nema staze i kojeg jednostavno nisam mogao dovoljno dobro osvijetliti, a mjesec se još negdje skrivao… No nisam mogao pronaći ni dovoljno dobar položaj u stijeni za bivkovanje.

U takovim trenucima najbolje je zamoliti svog Anđela da još malo ima strpljenja s tobom, da te vodi kroz to kameno more… Biti će još vremena za spavanje.

U normalnim uvjetima obožavam ovakve dugačke sipare sitnog kamenja koji ti omogućavaju brz i relativno lagan silazak u dolinu. No u noći, to je potpuno druga priča. Svaki korak koji napraviš može biti koban odvlačeći te u tamnu provaliju.

Napredovao sam jako sporo, puno sporije nego na usponu kroz stijenu. Jedini putokazi, tek kasnije sam shvatio, pouzdani putokazi, bile su svjetleće oči gamsova koji su poput svjetionika stajali na mjestima opasnosti. Kad sam se napokon spustio niz sipar došao sam ni desetak metara do kamena na kojem je bila, te noći tako draga crvenobijela točka. Sipar je dugačak oko 250 m i silazi na visinu od 2070m. Tada sam već znao da ma kako bila blizu koča Zavetišča, više neću stići ni na jotu, a ni na pivo. No nije mi bilo žao. Zlatorog mi nikada nije toliko prijao, a vjerojatno ni neće nikada toliko pomoći kao malo prije na silasku siparom.

A do spasonosne koče trebalo je još nekih četiri stotine metara, naravno malo penjanja, malo spuštanja i u mraku su se uskoro, nekoliko minuta prije 23 sata pokazali obrisi Zavetišča pod Špičkom. Bio sam na visini od 2064m, ispod mene tamna kotlina, iznad mene nebo posuto zvijezdama, oko mene dragi prijatelji svi viši od 2000 m, neki se tek naziru u daljini, a neki su tik do mene, samo fali on, nestašni mjesec koji se noćas tko zna kud skiće …

Očistio sam, rukama pipajući deblje kamanje na platou do koče, prostro vreću, uvukao se u nju i zaspao snom pravednika. Umornog pravednika koji do 5.08 sati u jutro nije otvorio oči.

A bila bi prava grehota ne otvoriti oči jer jutarnje buđenje dana bila je veličanstvena predstava prirode u kojoj su neprikosnoveni akteri bili sunce i oblaci u nezaboravnoj scenografiji alpskih vrhunaca. I ta predstava trajala je satima…

Domaćica Koče čudila se što je nisam probudio kad sam stigao, jer evo u Koči je samo ona i jedan stariji par. Ovo vrijeme sa svakodnevnim popodnevnim nevihtama ne pogoduje domovima koji su satima hoda iz kotline pa se vrlo rijetki upućuju na dulje planinske ture. Bila je još više u čudu kad sam joj rekao što sam prohodao i u koje sam vrijeme došao. S iskrenim žaljenjem što nije bila budna kad sam stigao rekla je da već godinama nitko nije tako kasno došao do njene Koče. I tako riječ po riječ, kratki susret pretvorio se u prijateljsko čavrljanje i vjerujem u drago poznanstvo.

Sunce je počelo pržiti, valovi oblaka su se mreškali što je nagovještavalo da će uskoro i oblaci krenuti put vrhunaca pa je trebalo požuriti dalje.

Staza od Zavetišča prema Jalovcu penje se na padine Velikog Ozebnika i vrlo je atraktivna, pogotovo u ovakvom okruženju kad si iznad mora oblaka. Vjetar je sve više jačao i nisam bio baš siguran kako će proći uspon na slavnu stijenu na kojoj su već mnogi odustali od uspona zbog jačine vjetra koji jednostavno ne dozvoljava prolaz sljemenom da bi se stiglo do vrha.

Usprkos tome ili baš zbog toga što Jalovec spada među najposjećenije vrhove slovenskih alpi, još uvijek važi za tešku planinarsku turu i na njega penju samo iskusni planinari. Prvi se na Jalovec iz Koritnice popeo Karl Wurmb s domaćim vodičima Črnutom i Strugulcem 1875. godine, a s Planice napravio je to devet godina kasnije slavni Julius Kugy i Andrej Komac. Iza njim puno je planinara bilo na ovoj stijeni, puno ih je odustajalo, a na žalost mnogi su tu ostavili i svoje živote.

Očekujući još jači vjetar nisam se penjao na vrh Ozebnika (2480m), već sam pratio stazu prema Jalovcu koja se penje najviše do 2390m, a to je već solidna visina za uspon na samu jalovčevu stijenu.

Vjetar je sve više jačao i oblaci koji jure u visine postali su stalni pratioci. Zastao sam u zavjetrini razmišljajući o načinu uspona i da li opće ići na vrh. Uskoro su mi se pridružila dva Slovenca koji su se pak sreli još niže na stazi iz doline Trente. Lukavo sam ih prepustio ispred sebe. Ipak su to njihove alpe, pa ako vjetar zapuhne…

Sam uspon nije previše naporan i poprilično je tekuć i kad ne bi bilo tih nekoliko detalje pred samim vrhom kada se hoda desetaka metara sljemenom planine, uspon bi se mogao svrstati u normalne alpske ture. Ovu moju konstataciju svakako treba shvatiti uvjetnom jer Jalovec stvarno nije za neiskusne planinare i ne bez razloga spada u vrlo zahtjevne uspone.

Jalovec i Mangart dva su snažna alpska diva. Jalovec je šesti vrh po visini u Sloveniji, a Mangart je na trećem mjestu, no po posjećenosti odmah su iza Triglava, nacionalnog simbola Slovenaca. Privlačnost ovim stijenama osim njihove monumentalnosti pridonosi i veličanstveno okruženje mnoštva prelijepih vrhova, čarobnih potoka, slapova, rijeka i jezera te nevjerojatno raznoliko životinjsko i biljno bogatstvo.

Na 2645m visoki vrh skoro istovremeno smo stigli dvoje Slovenaca i ja. Vjetar nas je malo isprobavao, na prolazu uskoga sljemena trebalo je malo zastati, osluhnuti njegovu jačinu i iskoristiti povoljni trenutak za tih nekoliko rizičnih koraka. Ljepota vrha, zapravo ljepota vidika sa vrha, ubrzo nadoknadi sav uloženi trud da bi se popelo gore. Na sjeveru su šiljati vrhunci Ponci, na istoku Majstrovka iza koje se šepure Prisojnik, Razor, Špik, Škrlatica, nešto južnije je lako prepoznatljiva stijena Triglava sa čipkom vrhova oko sebe, južno je dragi Bavški Grintovec, pa talijanski dio alpi, a leđa ti se naslanjaju na stijenu Mangarta…

Stariji Slovenac udario je žig u svoj dnevnik, pozdravio, okrenuo se oko svoje osi i otišao. Mlađi je osim stavljanja žiga u dnevnik, upisao i svoje ime u upisnu knjigu, čudeći se kod toga da su jučer tu na vrhu bila dvoje Riječana, presvukao mokru majicu, pogledao oko sebe i stavljajući ruksak na ramena krenuo put kotline.

Za to vrijeme i ja sam se već presvukao, navukao jaknu i sjeo na vrh, skrivajući se iza kamena kako ne bi bio na udaru vjetra. A vjetar izgleda jedino nije smetao kavkama koje su jedrile oko vrha i u tom svom elegantnom plesu spuštale se sve do mojih ruku čekajući komadić hrane. Ostali smo tako dugo skupa, kavke i ja, povezani snažnim nitima alpskog vrha, kljuckali suhe sjemenke, a onda jedrili na vjetru stvarnosti i mašte. Svatko na svojim krilima… Svakim takovim susretom sve sam sigurniji da se u kavkama kriju duše nesretno nastradalih planinara koji na ovaj način nastavljaju svoj život družeći se s nama na alpskim vrhovima, veseleći se našim uspjesima i dajući nam snagu da idemo dalje izvlačeći nas iz naizgled neizlaznih prepreka. I zbog toga, uvijek se u mom ruksaku nađe sjemenka za tu prelijepu crnu pticu, prijatelja u alpskoj osami. I kad sam se napokon i ja počeo spremati za silazak, napravile su još jedan krug oko mene te pustile da ih vjetar ponese.

Za silazak koristio sam stazu koja se odmah ispod vrha odvaja od ove kojom sam se penjao i vodi u smjeru Kotovog sedla. Prvo je na njoj puno sitnoga kamenja, a onda se dolazi u čvršću stijenu. Vrtoglavo se spušta, ima nekoliko usjeka i uspona te cijelo vrijeme obilato nagrađuje vidicima i meni je atraktivnija od one kojom sam se penjao. Za nešto manje od sata i pol stiže se na prevoj Kotovog sedla, a zatim slijedi rutinsko spuštanje do bivka te dalje u samu kotlinu iz koje sam i krenuo.

Teško je reći koja je varijanta puta bolja, ova koju sam ja napravio ili ona obrnutim smjerom. Svaki dio puta ima svoj bolji smjer, ali previše je tih dijelova da bi se uklopili u jedan «dobar niz» i ni jedan ne prevladava. Zbog toga ljepota raznolikosti i težine ovog puta čini ovu stazu izuzetnom. Ja sam je prohodao sa svim zadržavanjima za 50 sati, no savjetujem da se za nju odvoje 4 dana.

U dolini Tamar tik do doma nalazi se kapela Marija Pomagaj s preljepim kamenim mozaicima i pločom na kojoj su ispisana imena onih koji su svoje živote poklonili stijenama koje okružuju kotlinu. Ispisano je tu na malim metalnim pločicama imena 62 ljudi. Među njima i četvero planinara iz Hrvatske. Siguran sam da smo na ovom putu bili svi skupa. I kad sam kretao iz doline, gore visoko ljetne nevihte započele su ponovno svoj bal.