GRB st Baner PD
planinarska kuća vidikovac Medvednica, planinarenje, planinarske staze, Branko Balaško Marijanski hodočasnički put, Marija Bistrica, hodočašće, Branko Balaško Branko Balaško, planinarenje, Branko Balaško, PD Stubaki, planinarenje

objavljeno - Hrvatski planinar, 2001, br. 10, str. 274-276 
Risnjak i ja
                                    
Teška, zamorna noć. U plučima nedostaje zraka i samo što sam legao u krevet, budim se sve nervoznije pokušavajući ponovno uspostaviti ritam disanja. Svaki napor za smirajem izaziva još jaču nesanicu.
Odustajem od sna i dižem se iz kreveta. Hladnoća rosne trave na još uvijek toplim stopalima pokrenula je nove misli. Još jedan uspon je pred mnom. Još jedna ljubavna igra s planinom započinje.
U ruksak stavljam stvari bez nekog plana i reda kao da sam znao da mi ništa od svega neće trebati. Samo ona i ja. Sve ostalo je nevažno iako vodim dvadesetak početnika. Dvadesetak hodača koji se žele dokazati. Dvadesetak boraca u neravnopravnoj borbi sa samim sobom, u borbi protiv ostalih ljudi u grupi i potpuno sami u borbi s planinom.
Kako ih uvjeriti da to nije boj, već duboko uzajamno poštovanje, stapanje i zajedničko disanje?... Osjećao sam da će se u ta naredna tri dana hodanja ljudima dogoditi odbojnost ludila ili potpuna predaja toj planini.
Prvi kilometri na cesti prema Delnicama nakon bezbroj uzajamnih čekanja i propitkivanja proteklo je u nervozi iščekivanja susreta. A ona je čekala. Spremna, a ja sam se poput izgladnjela ljubavnika sve nervoznije bojao kako će taj ponovni susret ispasti. Čak je i Hendrixova gitara iz pobješnjelih zvučnika grmjela rastresenije i divlje no inače.
Dočekala me u osmjehu zelenila na Gornjem Jelenju i toplina prvog dodira u potpunosti je rastjerala sjećanja u ne tako daleku prošlost kada je bila hladna i u početku se samo poigravala sa mnom. Dozvoljavala mi kao i mnogima prije da joj se samo približe, ponekad bi čak dozvolila i ulazak u svoju nutrinu, ali nikada  ne i ulazak u dušu.
Samo igra. Nikada potpuna predaja. A sad taj osmjeh daje nadu. I ovako s daljine samo je dodirnuvši, nudila se.
Prvi koraci iz Velikog Vilja iako još nezagrijanih mišića bili su lagani. Toplina prvog ljetnjeg dana davala je ugodnu atmosferu za hodanje. Izmjenjivali smo poglede, ponekad se kao slučajno dodirnuli, mirisali se i sve više predavali, da bi na vrhu ponovno pokazala svoju nepredvidivu čud dočekavši me hladna pomalo divlje udarajući naletima olujna vjetra. I disati je bilo teško pa se sklanjamo iza stjena pokušavajući bar na trenutak predahnuti u zavjetrini. Ta prekrasna planina ponovno je bila hladna ne dozvoljavajući mi da joj se približim.
Vračam se u dom gdje uz gitaru dvadesetak presretnih brodolomaca vjerujući da je sve završeno već ispija prve gutljaje piva. Nakon toplog graha ispijam pivo s njima, ali mi ta buka sve više smeta i poput prevarenog ljubavnika u sljepilu bijesa ponovno jurišam na vrh planine. Preskačem kamenje, savijam granje niskog raslinja i jurim u susret ponovno hladnog dočeka. Planina me danas ne voli. U nastalom sumraku sakriva i zvijezde. Samo oblaci, tama i hladan omotač vjetra. Sam. Rukama milujem već hladno stjenje pokušavajući je smiriti, uhvatiti njezin ritam. Noge stavljam  nježno među njeno stjenje prisiljavajući je da me prihvati. Iako nevolko pomalo se otvara uz i dalje olujni vjetar pomalo se predaje, ali strasne ljubavnice i dalje duboko prikriva. Ljutito gazim kroz grmlje, padam i dižem se pa ponovno padam u to smirujuće zelenilo. Pale se prve zvijezde na nebu te poželih ostati ležati u tom granju. Zagrliti je i ostati spavati uz nju. Nervozni me glasovi već promrzlih planinara vračaju u stvarnost i nježno da je ne povrijedim iskradam se niz njene obronke vračajući se u dom. Pokušavam probiti zavjesu buke koja me dočekala i uklopiti se u veselo društvo, ali njihova pjesma već je daleko odmakla. Osjetih da sam iznevjerio svoju ljubav. Iako je tu ne osjećam je više. Iako je gledam ne vidimo se. Izlazim u noć želeći biti uz ono što smatram da mi pripada. Samo iluzija. Igra zablude u koju na trenutak povjerovah. Nikada ne vjerovati. Nikada se prepustiti. Na klupi u zavjetrini doma umorno sklopih oči i tek me hladan trzaj ponovno probudi. Na trenutak povjerovah u tu obmanu ljubavi i sreće i sad ostaje samo bol hladnoće koja poput zamrznutih niti plete mrežu u mom tijelu.
Odlazim u krevet. Hladan. U sobi s dvadesetak umornih tijela pokušavam pronaći toplinu, ali osjeća se samo podrhtavanje kreveta od vibracija mog drhtanja. Slušam nočne priće. Iako je tu do mene, iako znam da je tu, ne osjećam je. Nema je. Slušam noćne priće.
S prvim naznakama dana dižem se. Nadzirem samo njene obrise, ali i dalje je ne osjećam. Moram je vidjeti.
Slomljena ponosa ponovno krećem prema vrhu. Izbjegavajući utabanu stazu pronalazim put kroz šikarje i stjenje. Mirno jutro na vrhu. Nema ni daška vjetra. U daljini crvenilo neba, a na drugoj strani duboko pod mnom plavetnilo mora još omotano izmaglicom probuđena dana. Lježem između toplih stjena stavljajući glavu na rascvjetali grm mirisna cvijeća. Planina se predaje i njezina mi toplina ulazi u vene. Osjetih njen osmjeh, toplinu dodira potpune predaje. U zajedničkom ritmu disanja ostajemo potpuno sami, daleko od nervoze nerazumne svakodnevice. Njezino beskrajno toplo zelenilo sklopilo mi oći. Risnjak i ja pronašli smo svoj mir. Dugotrajno prijateljstvo ušlo je u neraskidivu ljubavnu vezu. Ta smirujuća planina otvorila mi svoju dušu predavajući se nevino poput djeteta toplini mojih raširenih ruku.
Kao ljubavnik kad odlazi od svoje voljene svjestan da je nikada neće iznevjeriti, sanjajući ponovni susret pakiram svoje malobrojne stvari. Dvadesetak hodača, umornih i izravnjavanih više u duši nego u tijelu, sretni što su ipak i oni bili tu, ali duboko nesvjesni topline koja im se nudila, koju nisu znali osjetiti, polako je sjela u svoje automobile. Ona je ostala visoka i ponosna skrivajući me u svom zelenilu.