ZAGORSKI





	Zagorski osmjeh Ući u svijet skrivenih gradina i ruševnih zaselaka znači započeti avanturu putovanja prostorom i vremenom, poput junaka znanstvenofantastične pustolovine, ali za razliku od njihovih pustih nemogućnost, avantura zagorskog krajolika obuzima cijelo biće nastavljajući život u nama. Možemo i ne putovati u neka mjesta pravdajući se da su dovoljna duhovna putovanja kroz skrivene misli vlastite intime. Ali da bi srušili ograde kojima smo okovani nisu dovoljna samo putovanja u privatnosti vlastitih molitvi već skitanja stvarnim prašnjavim stazama. Korak po korak u ne iščekivanju dolaska u neko mjesto već putovati s radošću puta. U suprotnom, može se u jednom danu biti na desetak mjesta, vidjeti ciljeve kojima se ide, a da u nama ne ostaje nikakvog traga od tog puta osim "…bio sam tamo!" Padinama Ivančice treba ići polako poput skupljača dragocjenosti, zastati uz put pa širom otvorenih očiju upijati razbacano biserje po zelenim zagorskim bregima skupljajući ih u ogrlicu naše kulture te je ponosno predstaviti svijetu. Ali i nama samima. Ići ispod Ivančice znači proći i pokraj mnogih spomenika. Ne zastati! Samo proći pa u ovome putovanju neću govoriti o ponosnom Zelenjaku, neću govoriti ni o Mariji Bistrici, a i Veliki Tabor spominjati ću drugi put. Ovo putovanje neće obilježiti velika imena ovdašnje povijesti pa neću spominjati Vitovce, Celjske, Korvine, Kegleviće, Frankopane, Draškoviće, Ratkaje, Erdedije, Patačiće… iako su nam ostavili vidljive spomenike. Ovo je priča o malom zagorskom čovjeku i njegovoj kulturi kojom dograđuje svoj spomenik. Iza nas je razdoblje u kojem smo izgubili svoj put zalutavši u vijugama vremena koje je vlastitu umjetničku baštinu postavilo teretom. Kako je Zagorje samo pedalj ove Hrvatske, pokušavam izvući iz sjećanja smjer kojim putem doći u šumu koja krije zidine Pustog Lobora. Znam da to nije uspjelo turskim osvajačima, ali nada postoji... Gotovo u potpunosti razrovane zidine iznad potoka Reka još uvijek su snažan motiv ulaska u šumu pa uz pratnju žubora potoka, koji se slijevaju Ivančicom, krećem šumskim putem dalje do Oštrcgrada i još dalje do zidina staroga Belca ili strmu stijenu Milengrada…A onda još dalje u naša svetišta. Hodočastim po brdima, naseljima, poljima i šumama. Još u kolijevci zavolio sam valovito zelenilo i to naše korijenje, to lijepo breme ponio u sebi iako već odavno nije bilo Crnog Tome, ni Celjskih, ni Ratkajevih… Čak i dvorci koje su gradili, ti grandiozni spomenici vremena i ljudske snage, urušeni su i sve sličniji hrpi kamenja. Davnih dječačkih dana slušao sam gorčinu u očevu glasu dok bi govorio o životu u kojemu je još samo kucanje smrti na vrata događaj koji se čeka. Sjedili bi satima uz križ predaka, otac i ja, na groblju uz crkvu na Petrovoj gori, sjedili bi iako se to smatralo gubitkom vremena. Prepoznavali bi crkve na brežuljcima ispod sebe sve dolje do Zagrebačke Gore s jedne i Slovenskih planina s druge strane. Poput djece smo proštenjarili kroz šatorsko šarenilo licitarskih srca i zagledali tornjeve "naših cirkvi na dragim bregima". - Popneš li se do prve, tebi najbliže crkve i prepustiš vidicima, u očima će ti zasvijetliti još desetak sličnih brežuljka sa tornjevima koji kao svjetionici čuvaju ove naše brege. Dok bi tako otac govorio na Petrovoj gori, iako bih ponekad čuo samo melodiju njegovog glasa, u moj su se život upisali tada dobiveni putokazi. Tu usred Zagorja, sjedeći pored crkve na humku predaka, otac je palio svjetionike mojega mora. - Koje izgleda poput ovih brežuljaka ispod nas - objašnjavao je on prenoseći mi svoja sjećanja iz davnih vojničkih dana. - Do kuda ti oči vide sve sami vali kak ti ovi naši bregi. Samo oni su plavi, a ovi naši zeleni. Tam ti beli tiči letiju, galebi kak vragi kričiju, a pri nam na svakomu bregu cirkvice bleščiju, golubi letiju… - I sused, pijani Joža kriči! - prekinuo sam ga važno. Pogledao me, nasmijao i odbacujući pripremljenu misao rekao rečenicu koju i sad nakon toliko godina još uvijek čujem bojom njegova glasa - I Joža Smetiško je čovijek…! I Franc i Jura i Štef i njegova Bara i svi ti mali ljudi ispod ove Ivančice koji nikada neće imati svoje spomenike, božji su dar ovome kraju iako im je čitav svijet bio blato na njihovim škornjima. Niti preko plota oka nisu hitili. Samo zato jer su se rodili kak mali Smetiško i time bili određeni da žive s motikom u ruci. Ili u najboljem slučaju kao neki strojar ili fala Majčici Božjoj Bistričkoj, kak gospon pisar. A trebalo se samo popeti na plot, makar je truli i mogao bi puknuti, popeti se i pogledati preko njega kako bi shvatili da granice svijeta nisu vezane plotom oko tvoga dvorišta. Pa onda ići na naše brege i kad na najvišega dođeš popeti se još više na onoga u daljini i vidjeti da i mali Smetičko leteti na mjesec more. Popeti se i vidjeti da i ti moreš svojega spomenika sagraditi… Sad sjedim sam na Petrovoj gori uz grob oca i gledam oko sebe sve veći broj nanovo obnovljenih, iz sna probuđenih i u život vraćenih starih građevina. Živopisne zagorske hiže sve više zamjenjuju i kuće, bez stila i šarma pa poput oštrica noža probadaju ovaj pitomi krajolik. Peku o očima poput zalutalog kukca, ali to strano tijelo ne može isprati suza. Oči ne možemo pa i ne smijemo zatvoriti. Mijenja se prirodni okoliš, nadopunjuje, gradi i razgrađuje stvarajući umjetnu okolinu koja nas prerasta i prijeti vlastitim uništenjem. Ono što me iznova vraća ispod Ivanščice, ona je trošna kuća u cvijeću na trgu u Loboru, ona je kamenom sazidana klet na brijegu s kojeg gledam svetište ispod na Gori, ono je gospodarstvo u čijim dvorištima trčkaraju kokoši i šepure se gizdavi purani, ono je raspelo, istina malo nakošeno i s Kristušem svezanim žicom da ne spadne s natrulog drveta ili ono s Kristušem kojeg još samo bodljikavo trnje drži uz križ. To su svjetionici koji me vode po bregima s plavim trošnim kapelicama. Znam da sam tada dječje ranljiv ali istodobno snažan u traženju zaselka s niskim zagorskim hižama i ganjkom po dužini s kojega se ulazi u sobe sa strane i kuhinju u sredini. Vuče me toplina velikih kuhinja u kojima se živjelo. Uz lonac u kojemu se kuhalo u njima je bilo mjesta i za šivaću mašinu i za stolarski stol, u njima se smijalo i plakalo, spavalo i radilo, umiralo i opet rađalo. Iako se to smatralo gubitkom vremena, sjedili bi satima na platou Petrove Gore. Slušao bi oca iako ga tada nisam najbolje razumio. Slušao bi ga samo kao melodiju glasa, stisnuo se uz njegovo tijelo i upijao taj šum zagorskog mora u kojemu smo utapali naše strahove. - Fala Bogeku, grob je uz cirkvu, a ne tam prek puta kak da su tu pokopani stranjski, a ne naš Joža, naš Štef i njegova Bara. Fala Bogeku…! I naš Joža s kojim sam tolike kupic vina spil, tam prek puta v grobu leži… Sve te drage slike neprestano podsjećaju na događaje koji se gomilaju na tom malom području, na prostoru prohujala vremena koje je ostavilo svoje staze te još uvijek možemo poći u avanturu doživljaja vlastitog puta tražeći bolju budućnost. A ti tata, Franc, Jura, Štef i svi vi koji ste mislili da osim drvenoga križa na grobu nikada svojega spomenika nećete imati, varate se. Da nije bilo vas zar bi Zagorje ovako izgledalo? Pogledajte tu s Petrove Gore to zeleno more ispod u kotlini. To je vaš spomenik. Svaka kuća, svaki potok, cesta i polje, pa čak i svaka travka zelenog Zagorja izgleda ovako jer ste to vi napravili svojim životima. I taj živi spomenik nikada neće biti hrpa kamenja u šumskoj šikari.