|
ZIMSKI ALPSKI USPON
Planinarenje vezano uz zimsko razdoblje u mnogočemu se razlikuje od onoga ljetnoga iako se pod pojmom zimskoga planinarenja ne treba
vremenski ograničiti samo za vremensko doba jer prave zimske uvjete možemo sresti i usred ljeta te rano proljeće i kasnu jesen. Da bi planinar bio spreman za zimsku turu mora i te kako biti
planinarski potkovan. Tu ne mislim na planinarske škole, tečajeve, instrukcije, već na stvarni planinarski život u planini, na mnoge prohodane kilometre ne po baršunastim zagorskim
brežuljcima već u surovim alpskim uvjetima. Pronađite dva prijatelja koji već imaju iza sebe nekoliko uspona u Alpe i nakon razgovora s njima vjerujem da će vas sa zadovoljstvom uvezati
u navez između sebe i uvesti u zimski alpski san. Ne preporučam ići na prvu zimsku turu u grupi od tridesetak avanturista jer se budete u toj grupi u početku osjećali sigurnijim no ubrzo
ćete shvatiti varljivost tog osjećaja. Ako i kojim slučajem netko od njih neće izazvati nevoooolju, sigurno će vas u trenutku kad se borite za koji atom zraka u trku proći
nekoliko njih i tako ubiti i ono malo preostale volje u vama. Na žalost puno planinara ili vikend skijaša smatra da je zimski uspon samo malo zahtjevniji od ljetne planinarske šetnje. Nemojte se zavaravati
time. Nemojte niti tražiti savjet od „iskusnih“ preko raznih internet foruma jer ćete na pitanje – Išao bih u ožujku na Triglav pa molim da mi savjetujete koja je varijanta najbolja,
dobiti u 90% slučajeva odgovor tipa – Bio sam na Triglavu prije desetak godina i koliko se sjećam ima vrlo zahtjevnih detalja pa ti predlažem da se raspitaš što i kako, a upozoravam te da je
u to doba gore sigurno još snijeg pa ti predlažem da pričekaš bolje uvjete…
Kad ste napokon nabavili svu, pazite na naglasak SVU zimsku planinarsku opremu, počnite se baviti proučavanjem vremenske prognoze kako
bi odabrali pravi trenutka polaska u Alpe. Besmisleno je napraviti stotine kilometara da bi zaključili da je vrijeme katastrofa ili da je baš prekrasno, ali evo jučer je palo metar novoga snijega. Znam
neke idealiste koji su došli u Krmu, natovarili opremu na sebe i juuuuriššššš u snijeg. Nakon tri sata glumljenja ralica i kilometar prevaljenog puta samo su mogli, i to s krajnjim naporom, opet doći do
auta i krenuti put kuće. Naravno ne planinarske.
Preporučam da u Alpe idete u ožujku, travnju pa čak i početkom svibnja kada tu još i te kako caruje zima, ali su dani dulji,
vremenski stabilniji i ono najvažnije sve staze su već „ugažene“. Ili bi bar trebale biti. Koliko je to bitno shvatiti ćete već nakon prvog sata hodanja kroz snijeg. Pretpostavimo
da smo sve predradnje napravili i s nestrpljenjem krenuli planiranom stazom prema Triglavu. Naravno da sad nema baš ni „staza“ a i putokazi su vrlo čudni. No najčejšće nema nekih problema
jer slijedite ugažene tragove u snijegu koji su najbolja markacija. Kad se govori o zimskom usponu na Triglav onda se kao najpogodnija, a to znači za vas jedino primjenljiva varijanta uzima uspon iz
Krme. Kad autom vozite do Kovinarske koče u varijanti vožnje bob stazom, trebate samo moliti svoje nebeske čuvare da iz suprotnog smjera neće propustiti neki drugi auto jer u najboljem
slučaju to onda znači nekoliko stotina metara vožnje u nazad i paničnog traženja mjesta za mimoilaženje. No nemojte još stati s molitvom. Ako ste se na taj put uputili za dane
vikenda, onda vam stvarno treba božja pomoć kako bi pronašli mjesto za ostaviti auto negdje uz cestu, a ne na cesti. Mjesta za parking jednostavno nema pa ljudi rukama kopaju metarske naslage snijega
kako bi auto ugurali u kakav takav parking. Kovinarska je koča naravno zatvorena, ali vas to ne zabrinjava jer je pred vama lijep sunčan dan, a natpis na planinarskom putokazu govori o SAMO pet i pol
sat hoda do Kredarice. Prvo se prođe dva kilometra polja i nakon dobrog zagrijavanja kroz bukovu pa crnogoričnu šumu, izlazi u lijepu uvalu koja izgleda lagana za hodanje ali uspon traje i traje. Na
izlazu iz šume veliko je područje opustošeno lavinom pa hodajući po tim naslagama snijega shvaćate kako se osjeća mrav pokraj vaše noge. U toj prelijepoj kotlini u zimi je pravi raj za turno
skijaše, a ljeti za svizce. Ako stvarno želite doživjeti te životinje onda ovdje treba doći u proljeće, kad se oni probude iz zimskog sna i poput plišanih igrački izležavaju na
suncu. Jednostavno su prelijene da se pomaknu i možete im prići na korak-dva što je u ljeti neizvodivo.
Od Kovinarske koče do Pastirske kolibe prešli smo oko 7 km puta i do Kredarice još ima oko 3 km, ali to ne daje ni malo opravdanja za
olakšanje jer ste sad debelo u Alpama i prave nevolje tek počinju. Ove nas godine kod Pastirske kolibe dočekalo novo podignuto drveno zdanje zatrpano u snijegu, ali ja nikada neću zaboraviti onu
toplu staru drvenjaru sa dušom u sebi. Naročito sa dušom moga prijatelja planinara koji je jedne godine odustao od daljnjeg uspona uvjeravajući nas kako je to sklonište baš ono u čemu je oduvijek
želio prenoćiti. Povjerovali smo mu, ali bolje da ne znate kako je izgledao kad smo ga drugi dan po povratku sa Triglava tu pokupili.
Uspon s pravim iskušenjima u strminama tek slijede. Dovoljno je reći da nas očekuje Žleb ili Kalvarija. Vjerujete, imena nisu
slučajna. Na žalost ako smo krenuli kasno iz doline sada je sunce već poprilično visoko i nemilice prži. Nadam se da niste zaboravili naočale i zaštitne kreme jer bi vas u protivnom
po povratku vrlo lako zamijenili s jednom drugom vrstom sisavca skinutog s ražnja. A to što propadate u snijeg do pojasa pa i dublje…? Pa rekli smo u uvodu da treba uzeti svu zimsku opremu. Ako
već niste uzeli skije jer niste skijaš, krplje je svakako trebalo uzeti. Nisu baš idealne za hodanje i često budete izgledati poput baletana početnika, ali ako ih nemate… Kad prvi put
propadnete u snijeg možda će vam to izgledati zabavno, ali nakon višestrukog izvlačenja iz bijelog bezdana sva će zabava nestati. Ponekad imate osjećaj da od umora više ne možete
pomaknuti ni nožni prst dolje duboko u cipeli, a onda se ipak opet izvučete van, napravite korak dva, polako i nježno kako bi utvrdili gradivo što znači pojam „hod po jajima“ pa onda
opet kazna u vidu koprcanja u snijegu. Iako je vruće i tijelom se slijeva znoj, ako ga tijelo još ima, vi se tresete od hladnoće. I tako satima. Uz to će vas vaša nečista savjest (samo
nemojte reći da je vi nemate – pogledajte malo bolje te mrlje u ovoj bjelini) koja vas prati u stopu, tjerati da odustanete, da se jednostavno naslonite na stijenu i pričekate gašenje sunca u
vašim očima. Imate li ludu sreću da je dan miran, poželjeti čete izreći zahvalu u kapelici na Kradarici. Puše li pak vjetar, a tu stvarno puuuuše, gubiti ćete dah, ledene igle
probadati će vam lice i opet ćete poželjeti izreći zahvalu u kapelici na Kradarici. Ne popustite li tijelu koje se želi samo malo odmoriti, snu koji vas tjera samo na trenutak zatvoriti
oči, umoru koji traži da sjednete i rasteretite noge, ne popustite li svim ti slatkim ljudskim slabostima zanemarivanja opasnosti, opet ćete poželjeti izreći zahvalu u kapelici na
Kradarici. No kad napokon ugledati tamni vrh kapelice nećete ući u nju. Naravno da se niste predomislili! Ne da ne možete ući, vi sad čak imate snage i za korak više. Vrata nisu
zatvorena – ona su zatrpana snijegom! Ipak zahvalite svojim strahovima koji su vas natjerali da dođete dovde, zahvalite savjesti koja je uporno išla sa vama, zahvalite i svojim nadanjima ma kako i
koliko u tom trenutku izgledala glupo. Zahvalite i svojim nebeskim čuvarima bacajući u snijeg zrna sušenog voća za grlice koje uporno lete oko vas. Naravno, nemojte zaboraviti zahvaliti ni svojim
planinarskim prijateljima koji su vam pomogli da bi sad bili tu. Njima će sigurno zahvala u limenki piva biti pravo zadovoljstvo u Domu na Kredarici koji je napokon pred vama. Ako ste ikada ovdje bili ljeti
i zamrzili to mjesto zbog atmosfere prljave željezničke stanice, sada ćete se osjećati kao u bajci. Možete se na miru prepustiti opuštanju uz piće i hranu pogledavajući na
stijenu Triglava kroz prozor. I kad budete legli u krevet nemojte se previše zamarati računicom ni pitanjima poput glupavog zbog čega je u dolini na putokazu pisalo 5,30 sati hoda do Kredarice kad je
vama trebalo 8,30. Pustite to trkačima. Vi ste na Kredarici i usnite snom pravednika. Samo nemojte pretjerati. Umor vam ne daje opravdanje da spavate do deset sati. Ako to napravite izgubili ste ono
najbolje što slijedi. A to je jutarnji uspon na Triglav. Iako je vani još polumrak, vi nećete biti jedini koji će navlačiti penjačku opremu na sebe. Ranojutarnji uspon osim ljepote
buđenja dana osigurava i mogućnost najlakšega uspona na vrh jer je snijeg još tvrd i drži dereze bez opasnosti za otklizavanje. Ovo „bez opasnosti“ nemojte baš doslovno shvatiti.
Uspon na vrh počinje, pazite - silaskom nekih desetak metara od planinarske kuće, a onda slijede prave nevolje.
Strmi uspon na kojemu ćete svakako brzo shvatiti kako u stvarnom životu funkcionira navez, kako dereze, kako cepin, kako su vam važni vaši prijatelji u navezu, koliko imate psihičke snage u
sebi... A spoznati ćete i tko su vam istinsko drage osobe koje će se svakako radovati vašemu usponu, ali još više povratku doma. Klinove i čeličnu užad koju pamtite iz ljetnih uspona
nemojte tražiti jer su oni ispod snijega, a ako i ponekad vidite klin on vam sada najvjerojatnije neće biti neophodan. Prvo olakšanje slijedi tek kad ste se popeli na Mali Triglav jer tu više nema
strmog uspona, ali su zato kosine lijevo i desno uz vas i nema baš prilike za opuštanje. Zaboravite čak i ono ljetno izležavanje uz Aljažev stup na vrhu Triglava. Naprosto ne zbog toga jer je on
cijeli ispod snijega pa ga nećete ni vidjeti već zato jer na vrhu može staja tek nekoliko ljudi, a kosine se gube u dubinama. Sve te opasnosti daleko će nadoknaditi buđenje dana. Pogled
s vrha u crvenom suncu od jutarnjih magli ispuniti će sva vaša čula, milovat će vam dušu i taj osjećaj nikada nećete zaboraviti. Zapravo on će vas osvojiti i tu toplinu života
nositi ćete zauvijek u sebi sa snažnim porivom vraćanja. I nije slučajno da se planinari na uskom vrhu zadržavaju satima, no i tu opet oprez jer se treba vratiti do planinarske kuće
prije nego što sunce počinje otapati snijeg. Neka vas ne zavaravaju oblaci ispod vas. Oni su samo prekrasan ukras ove planine i sigurno vas neće zadržati ako izgubite ravnotežu. Dopustite im
da vam miluju dušu, ali vi čvrsto zabodite cepin u snijeg i korak se po korak spuštajte kako bi svu tu ljepotu ponijeli u dolinu, a onda je pokušali opisati drugima pa možda jednoga dana i poveli nekog
novog planinara zaluđenog vašim pričama o čarima zimskog alpskog uspona.
|
